Sve iz rubrike :: Aktualno

Čista je duša poput pravog bisera

Nemoguće je osvojiti krunu bez ovladavanja tijelom.
Sv. Grgur Veliki (+604)

Sam je Krist uzdigao veličanstvenu krepost čistoće na najviši stupanj. “Blago čistima srcem”, kaže On, “oni će Boga gledati!”
Nevinost ili čistoća srca na slavnom je i istaknutom mjestu među krepostima jer samo ona omogućuje čovjeku vidjeti Boga. Stoga je Istina sama rekla: Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!
Sv. Augustin (354.-430.)

Svaka je krepost u tvojoj duši ukras koji te čini dragim Bogu i čovjeku. No sveta čistoća, kraljica svih kreposti, anđeoska krepost, dragulj je tako dragocjen da oni koji je imaju postaju kao anđeli Božji na nebu, čak i ako su zaodjeveni smrtnim tijelom.
Sv. Ivan Bosco (1815. – 1888.)

Čistoća je ljiljan među krepostima i čini ljude gotovo jednake anđelima.
Sv. Franjo Saleški (1567. – 1622.)

Čistoća je čežnja za kućom Kristovom i zemaljsko nebo srca.
Sv. Ivan Klimaks (+649)

Čista je duša mirisna ruža i Sveta Trojica silaze s neba udahnuti njezin miris.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859)

Oni čija su srca čista hramovi su Duha Svetoga.
Sv. Lucija (+304)

Čista je duša poput pravog bisera. Sve dok je skriven u školjci na dnu mora, nitko mu se ne divi. Ali će na suncu sjati i privlačiti poglede. Tako će i čista duša, koja je skrivena od očiju svijeta, jednoga dana sjati pred anđelima na suncu vječnosti.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859)

Kako je malo čistoća poznata u svijetu! kako malo cijenjena! kako se malo trudimo sačuvati je! S kako malo predanosti molimo Boga za nju! A ne možemo je postići sami.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Duh Sveti nam kazuje da je ružni grijeh nečistoće prekrio cijelu zemlju.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

O Bože! kako puno duša taj grijeh povlači u pakao!
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Svi koji propadnu, propali su zbog vlastitog nemara.
Sv. Augustin (340.- 430.)

Opasnosti nas okružuju sa svih strana…
U kazalištima demon nečistoće pokazuje svoj lažni sjaj kao najveću prednost. Ništa se više ne protivi duhu kršćanstva, koji je duh čistoće, molitve i pokore.
Sv. Ivan Krstitelj de la Salle(1651. – 1719.)

Nečisti je govor najveća suprotnost našoj svetoj vjeri. On teško vrijeđa Boga, sablažnjava našega bližnjega. Može li se kršćanin, koji je posvećen dodirom Predragocjenim Tijelom i Predragocjenom Krvlju Kristovom, uopće dopustiti razmišljanje o tim užasnim prizorima?
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Ništa nije opasnije od zlih prijatelja. Oni prenose zarazu svojih poroka na sve koji se druže s njima.
Sv. Ivan Krstitelj de la Salle (1651. – 1719.)

Kao što toranj brani vojarnu tako i poniznost srca brani čistoću tijela.
Sv. Ante Padovanski (1195. – 1231.)

02.07.2010

Kako je lijep čist naraštaj!

ČISTA MLADOST – NADA BUDUĆNOSTI
 
“Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!”
(Mt 5, 8)

Tko je slobodan? Slobodan je onaj koji raskine u sebi okove triju požuda. To je sloboda duha. To je sloboda novog čovjeka u kojem je uspostavljeno kraljevstvo Božje. Biti sin Božji, biti kći Božja, pravo je dostojanstvo ljudske osobe. “A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče:”Abba! Oče!” Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu” (Gal 4, 6-7).

Kako su lijepa vedra, sunčana jutra! Zar nije lijepa Božja priroda u svoj svojoj proljetnoj bujnosti: rascvali voćnjaci, prolistale šume, zelene livade, mirisavi vinogradi u cvatu, cvijeće u svojim raskošnim bojama! Koliko nade! Zašto ne bismo s tom ljepotom i čistoćom prirode usporedili čistu mladost? Bistra voda u gorskom jezeru nešto je sasvim drugo nego zagađena močvara.

Nevinost! Čistoća! Čednost! Uzdržljivost! To su vrijednosti životnog stava u odnosu prema ljudskoj seksualnosti. To je poštovanje tijela; to je vodstvo duha, razuma i savjesti u sferi seksualnosti. Samo se tako, i nikako drukčije, spasava dostojanstvo same seksualnosti i dostojanstvo ljudske osobe. Takvo vrednovanje tijela ima svoj izvor u Božjoj riječi. Cijelo je Evanđelje poziv na takav životni stav. Zato su i prdbračni odnosi teški grijeh.

Svaki mladić i djevojka, kad razmišljaju o svojoj budućnosti, imajući u vidu svoju buduću bračnu zajednicu, što žele? Ukoliko nisu već izobličeni u savjesti, svakako se žele vezati u obiteljsko zajedništvo s osobom vrijednom povjerenja, s osobom sačuvanom, čestitom, na moralnoj visini. Ne željeti to značilo bi izgubiti urođeni, duboko ljudski osjećaj za čistu, sačuvanu mladost i dostojan ljudski brak. Šesta i deveta Božja zapovijed Božja su volja da bude zaštićena ljudska osoba u svom seksualnom određenju od svake zloporabe prije braka i u braku. To je logika Božje zamisli čovjeka stvorenog kao muško i žensko. Zapovijedi Božje su uvijek zaštita čovjeka.

Čovjekova seksualnost ima svoj smisao u Božjem planu da kroz ljubav bude u službi života u zakonitim odnosima muža i žene. Seksualnost nije sama sebi svrha da bi služila samo neodgovornom uživanju. Tako shvaćena ona je samo grubi egoizam koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes. Seksualnost, shvaćena ispravno u svjetlu Božjeg nacrta s čovjekom, usmjerena je i osmišljena da u zakonitom braku, i samo u zakonitom braku, bude blagoslovljeni izraz potpunog sebedarja osobe osobi u ljubavi i poštivanju smisla te ljubavi, a to je očinstvo i majčinstvo. Prema tome brak nije neodgovorno iživljavanje seksualnog egoizma u dvoje nego nesebičnost ljubavi koja se daruje i žrtvuje u vidu novog života; to je ljubav otvorena životu. Zato sva sredstva za protunaravnu kontracepciju pretvaraju ljudsku osobu u stvar, predmet užitka koji je poniženje, obeščašćenje tijela, odnosno ljudske osobe. Stoga čistoća ima svoju specifičnu vrijednost i u braku. Konačno, sve ovisi o tome da li čovjeka shvaćamo evanđeoski, kršćanski ili materijalistički.

Božja zapovijed zahtijeva od mladih sačuvanu, čistu mladost i nevinost kao najbolju pripravu za čestit brak. Nije dopuštena nikakva igra sa seksualnošću. Nijedna osoba stoga nema prava na sjedinjenje s drugom osobom ako im to pravo nije dano zakonitim brakom koji je za kršćane sakramenat; to je brak posvećen Otkupljenjem Kristovim.

Graditi brak na čistoći mladenačke dobi znači graditi na čvrstom temelju. Čista mladost daje jamstvo za vjernost, za neopozivu ljubav i za poštivanje bračnog druga. Čistoća je provjerena etička kvaliteta ljudske osobe u koju se može imati povjerenje. Kako je lijep čist naraštaj! Kako je radosna čista mladost! Kako je vedra čista savjest!

Zato Sveto pismo oduševljava za tu ljepotu života. “Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje… Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi ti prosvijetlio srce” (Ps 119/118/, 9; 32).

“Blago mužu čestite žene… Čestita žena radost je mužu svojem, on će godine života svojega proživjeti u miru” (Sir 26, 1; 2).

“Dar je Gospodnji žena šutljiva, i nema cijene duši dobro odgojenoj. A milina je nad milinama žena stidljiva, i nema cijene dostojne duše uzdržljive” (Sir 26, 14-15).

Jedna mlada suvremena obraćenica iz Lenjingrada, nakon što je, prošavši kroz iskustvo ateuzma i nihilizma, postala Kristovom učenicom, piše u knjizi o svom obraćenu: “Kako sad shvaćamo čistoću, kako je cijenimo!… “Blaženi čista srca, jer će Boga gledati!” Morali bismo obdržavati zapovijedi Evanđelja sa žarom… U raspojasano doba “seksualne revolucije” moral izgleda kao nešto zastarjelo, smiješno. Svaki kršćanin, kao i prije 20 stoljeća, mora sve učiniti da ostvari zapovijedi Blaženstava u cjelini. Grijeh ostaje grijeh, svetost ne prestaje zahtijevati od nas maksimalni napor. “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48). (T. Goričeva: Nous convertis d’Union Sovietiqe, Paris 1983.)

Čistoća daje mladim ljudima čvrstoću karaktera. Čisti mladi su hrabri za svako dobro. Savjesni su. Uspravni su i ponizni. Nisu tijesto koje se lako mijesi negativnim utjecajima. Otporni su i prema velikoj nesreći suvremene mladosti, a to je droga. Otporni su i prema alkoholu. Čisti mladi vjernici radosni su jer žive slobodu Božjih sinova i kćeri. Papa Ivan Pavao II. na svim svojim putovanjima susreće se posebno s mladima i oduševljava ih za čistoću! Čini to u ima Isusovo. Rekao je mladima u Parizu: “Mladići i djevojke, imajte veliko poštovanje spram svoga tijela i spram tijela drugih… Klanjati se tijelu? Ne nikada! Prezirati tijelo? Ni to. Svladati tijelo? Da! Preobraženje tijela? Još više!…”

Stotine i stotine tisuća Bogu posvećenih djevica – redovnica – koje su se posve posvetile službi bližnjima i molitvi za sve ljude, u Evanđelju su našle smisao i radost tog izbora! Stotine i stotine tisuća svećenika i redovnika katoličke Crkve, koji su se u beženstvu darovali Bogu za službu spasenja ljudi, neka vam budu ohrabrenje za junačku čistoću!

Apostol Pavao pisao je Korinćanima i nama: “Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji… Proslavite, dakle, Boga u tijelu svojemu!” (1 Kor 6, 19-20).

Svibanjske pobožnosti – Kako se moli sveta krunica?

SVETA KRUNICA

Krunica je jednostavna molitva satkana od temeljnih molitava naše vjere: Vjerovanje apostolsko, Oče naš, Zdravo Marijo. U taj niz utkana je molitva kojom slavimo Presveto Trojstvo u ime cijelog svemira: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

U taj vijenac molitve utkana su razmišljanja o središnjem događaju Povijesti spasenja: Utjelovljenje Riječi, muka i smrt na križu našeg Spasitelja, uskrsnuće i vječna proslava Sina Božjega, dolazak Duha Svetoga. To je djelo ljubavi Božje.

Krunica uvodi čovjeka u taj misterij nedokučivog milosrđa Božjega prema čovjeku grešniku; poziva na pokajanje; potiče na nadu i otkriva konačni smisao čovjeka u ljubavi i radosti Presvetog Trojstva.
Kroz sva ta velika otajstva vjere vodi nas Blažena Djevica Marija Puna milosti. Nju je Duh Sveti uvodio u svu istinu Otkupljenja. Ona je svim srcem vjerovala u taj misterij i uključila se u njega od Navještenja sve do Golgote. Božjom odlukom bila je suradnica Božja za naše spasenje. Ona vodi svojom sigurnom majčinskom rukom Isusu Kristu one koji s njom razmišljaju o toj Ljubavi.

Krunica je molitva poniznih duša i otvara srce svjetlu Božje riječi. Tom molitvom možemo obuhvatiti cijeli svijet moleći za dolazak Kraljevstva Božjega.

Krunica je jednostavno razmatranje Evanđelja s Marijom. Održava sabranost čovjeka u dnevnim dužnostima i svakodnevnim poteškoćama života.

Zajednička molitva krunice u obitelji produbljuje i usavršuje zajedništvo obitelji u međusobnom poštovanju i ljubavi; učvršćuje vjeru i vjernost; umnaža velikodušnost u prihvaćanju života.
Konačno, molitva krunice nas povezuje trajno i srdačno s Isusom i s njegovom Djevičanskom Majkom. U tom se društvu sigurno putuje u vječni život.

Kardinal Franjo Kuharić
 
Na početku 25. godine svog pontifikata, 16. listopada 2002., Ivan Pavao II. proglasio je godinu krunice i obdario nas tom prigodom novim otajstvima svjetla, potičuči da molitvom krunice razmatramo otajstva Kristova života u kojima je Marija, Majka Crkve na jedinstven način sudjelovala.
 
KAKO SE MOLI SVETA KRUNICA

Držeći križić krunice u ruci, prekrižimo se i molimo Apostolsko vjerovanje. Nakon Apostolskog vjerovanja moli se Oče naš, tri Zdravo Marijo i Slava Ocu, a zatim Oče naš, deset puta Zdravo Marijo i Slava Ocu. Iza riječi Isus kod svake Zdravo Marijo dodaju se odgovarajući zazivi vjere, ufanja i ljubavi te pojedinih otajstava.

Na tri zrna
1. Koji neka nam umnoži vjeru.
2. Koji neka nam učvrsti ufanje.
3. Koji neka nam usavrši ljubav.

Radosna otajstva
mole se ponedjeljkom i subotom
1. Koga si, Djevice, po Duhu Svetom začela.
2. Koga si, Djevice, Elizabeti u pohode nosila.
3. Koga si, Djevice, rodila.
4. Koga si, Djevice, u hramu prikazala.
5. Koga si, Djevice, u hramu našla.
 
Žalosna otajstva
mole se utorkom i petkom
1. Koji se za nas krvavim znojem znojio.
2. Koji je za nas bičevan bio.
3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio.
4. Koji je za nas teški križ nosio.
5. Koji je za nas raspet bio.
 
Slavna otajstva
mole se srijedom i nedjeljom
1. Koji je od mrtvih uskrsnuo.
2. Koji je na nebo uzašao.
3. Koji je Duha Svetoga poslao.
4. Koji je Tebe, Djevice, na nebo uzeo.
5. Koji je Tebe, Djevice, na nebu okrunio.
 
Otajstva svjetla
mole se četvrtkom
1. Koji je na rijeci Jordanu kršten bio.
2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio.
3. Koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje pozvao.
4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio.
5. Koji nam se u otajstvu euharistije darovao.

Napomena: Na početku i na kraju sv. krunice može se dodati ovaj zaziv:
O, Isuse, to je Tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede, koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Poslije svake desetke može se dodati:
O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.

Izrazi solidarnosti sa Svetim Ocem

Iz cijeloga svijeta stižu Svetome Ocu izrazi suosjećanja i solidarnosti zbog napada pretrpljenih ovih dana radi slučajeva zlostavljanja maloljetnika od strane nekih svećenika, javio je Vatikanski radio i u svojem Hrvatskom programu u ponedjeljak 6. travnja.

Jednostavni vjernici, ljudi kulture, vjernici i nevjernici, sa svih strana svijeta očituju solidarnost sa Svetim Ocem, ali ona nema čast pojaviti se na prvim stranicama svjetskih medija kao klevetnička kampanja koja nije usmjerena protiv pedofila nego protiv pape Benedikta XVI., unatoč odlučnom zauzimanju “protiv prljavštine u Crkvi”.

Kampanja izgleda još čudnija i podlija ako se čita izvješće američke vlade o zlostavljanjima u 2008. godini. Više od 64% zlostavljanja počinili su roditelji, rodbina ili ukućani, dakle u krugu obiteljskih odnosa; u školama tek 10% maloljetnika pretrpi zlostavljanja. Što se pak tiče katoličkih svećenika, koji su počinili zlostavljanja, procjenjuje se da ih je manje od 0,03%.

Kardinal André Vingt-Trois, pariški nadbiskup, govoreći o klevetničkoj kampanji čiji je cilj zablatiti Papu, kaže: kad bi se u Francuskoj otkrilo sve slučajeve pedofilije iz polovice posljednjega stoljeća, mogao bi se učiniti katalog užasa u kojem su svećenici zaista neznatna manjina.

Prema američkome intelektualcu Georgeu Weigelu, u intervjuu za talijanski dnevnik La stampa, Papu napadaju jer tvrdi da postoji istina, dok je “moćne zapadne snage” niječu. Crkva brani istinu, a prva je pravo na život, brani obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene. Neki “u nedostatcima katoličkih svećenika vide prigodu za uništavanje crkvenoga učenja, isključujući Crkvu iz javne rasprave o ključnim temama; a besmisleno je govoriti o bezočnim odvjetnicima koji pokušavaju vatikanske izvore staviti na raspolaganje sudovima”. U napadu na Papu, smatra Weigel, sudjeluju i neki katolički krugovi koji nastavljaju “nedovršenu revoluciju: svršetak celibata, ređenje žena i smanjivanje biskupskoga autoriteta” – stoji u objavljenome intervjuu.

Kristofobija je u porastu – ustvrdio je nadbiskup Bruno Forte, poznati talijanski teolog. Naime, svima je poznato, ali se o tome ne piše, da su kršćani najprogonjenija vjerska zajednica u svijetu: Više od dvjesto milijuna kršćana žrtve su napada i diskriminacija. Na Zapadu se sablažnjavaju zbog brojnih stvari, malih i velikih, čak izmišljenih, ali se nitko ne sablažnjava zbog zapaljenih kršćana u Pakistanu, sedmorice razapetih u Sudanu, zbog namjernoga ubijanja kršćana u Iraku i Indiji. Tršćanski nadbiskup Giampaolo Crepaldi pak ističe kako bi želio da obavijesna sredstva spomenutim činjenicama posvete bar jedan postotak pozornosti posvećene slučajevima pederastije među klerom, što je samo jako mali postotak u pojavi koja nažalost pogađa cijelo društvo.

Nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinske akademije za život, tvrdi da nikada u povijesti nije bio niz ovako žestokih i opsežnih napada, potaknutih opiranjem Crkve prevladavajućim ideologijama koje bi željele nametnuti kulturu smrti, navodeći pri tom veoma moćne multinacionalne farmaceutske lobije u korist pobačaja i istraživanja koja su protiv ljudskoga bića.

Francuski kardinal Roger Etchegaray smatra da je napadnuta sama narav Crkve, koja iz ove oluje može i mora izići pročišćena čak i učvršćena u istini. Na istoj valnoj dužini je i venecijanski patrijarh Angelo Scola. To da Papa mora podnositi lažne i nepravedne osude, istaknuo je Scola, sastavni je dio njegova nasljedovanja Isusa, upravo to govori posljednje blaženstvo: Blago vama kad vas grde, progone i, lažući, protiv vas izmišljaju svaku vrstu zla zbog mene.

Solidarnost s Papom očitovala je jedna skupina zatvorenika. “Svetosti, Isus je razapet. S izvršenjem nepravedne osude, koja je plod bezbožne presude, u konačnici se sudi povijesti. Na Kristovoj je strani tiha istina ljubavi, s druge pak strane je laž i nasilje. Svetosti, tvoja djeca i zatvorenici u tvome su srcu i molitvi”, stoji u poruci zatvorenika.

Kristova sam pšenica

Pišem svim Crkvama, dajem do znanja da sam pripravan umrijeti za Boga, dakako, ako me vi u tome ne spriječite. Zaklinjem vas, nemojte me besmisleno sažalijevati. Pustite me da budem obrok zvijerima! Samo ću tako postići Boga. Kristova sam pšenica i moram biti samljeven od zubi zvijeri, kako bih postao čisti kruh Kristov.

Zvijeri pomilujte, zato što postaju moj grob. Neka ništa od mene ne ostane, da ni mrtav ne budem nekomu na teret. Samo kad svijet ne bude više ništa vidio od mojega tijela, bit ću pravi mučenik Kristov. Molite za me, da bih postao istinska žrtva za Boga. Ne nalažem vam kao Petar i Pavao. Oni su apostoli, ja sam osuđenik. Ali, ako trpim, postat ću Kristov slobodnjak, uskrsnut ću u njemu posve slobodan. U lancima sam naučio živjeti.

Već se borim sa zvijerima od Sirije do Rima, na kopnu i moru, noću i danju, privezan uz deset leoparda. Što sam s njima pristojniji, oni su sa mnom gori. Njihovi zločinački postupci za me su dobra vježba, ali to me još ne čini pravednim. Samo da izdržim one zvijeri koje me već čekaju! Želim da se odmah bace na me. Izazvat ću ih da me prožderu u trenu, da se ne bi dogodilo kao nekima: da se uplaše, pa me ne taknu! Budite dobri, ja znam što mi odgovara.

Napokon postajem pravi učenik Kristov. Ništa mi ne koristi sav svijet ni sva njegova kraljevstva. Za mene je bolje umrijeti za Isusa Krista nego vladati cijelim svijetom.
Tražim onoga koji je umro za me, hoću onoga koji je uskrsnuo za nas… Budite dobri, ne sprječavajte mi ulazak u život, ne želite mi smrt. Pustite me da uđem u pravu svjetlost…
 
Sv. Ignacije (mučenički umro oko 110. godine)

Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva
 
Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). “Iz Sirije”, piše on tako, “Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara” (koje on naziva “desetoricom leoparda” u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), “po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, te im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje”. Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Otputovavši iz Smirne”, nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, te jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije. Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima.

Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu”, te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za me, želim njega, koji je uskrsnuo za me… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6). U ovim izričajima koji izgaraju ljubavlju može se naslutiti jasan antiohijski kristološki “realizam”, koji je ovdje osobito pozoran na utjelovljenje Sina Božjega i na njegovo istinsko i stvarno čovještvo: Isus Krist, piše Ignacije Smirnjanima: “stvarno je iz roda Davidova”, “stvarno je rođen od djevice”, “stvarno je za nas bio razapet” (1,1).

Neodoljivo Ignacijevo nagnuće prema jedinstvu s Kristom utemeljuje istinsku “mistiku jedinstva”. On se sam opisuje kao “čovjeka kojem je povjeren zadatak jedinstva” (Filadelfljanima 8,1). Za Ignacija jedinstvo je ponajprije vlastitost Boga. Često on ponavlja da je Bog jedinstvo, i da se samo u Bogu jedinstvo nalazi u svom čistu i izvornu stanju. Jedinstvo što ga na ovoj zemlji imaju ostvariti kršćani, nije ništa drugo doli oponašanje, nasljedovanje, postizanje najveće moguće sličnosti božanskom uzoru. Na taj način Ignacije postavlja viđenje Crkve, koje vrlo podsjeća na pojedine izričaje Poslanice Korinćanima Klementa Rimskoga. “Dobro je”, piše naprimjer kršćanima u Efezu, “da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2). A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).

Općenito se u Ignacijevim poslanicama može primijetiti jedna vrst stalne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijskog ustroja crkvene zajednice, a s druge strane temeljnog jedinstva koje međusobno povezuje sve Kristove vjernike. U skladu s time, ove se uloge ne mogu staviti u suprotnost. Naprotiv, naglašavanje zajedništva vjernika jednih s drugima i s njihovim pastirima neprestano se izriče putem rječitih slika i analogija: citra, žice, intonacija, koncert. Vidljiva je naročita odgovornost biskupa, prezbitera i đakona u izgradnji zajednice. U prvom se redu na njih odnosi poziv na ljubav i jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Magnežanima, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna jedina prošnja, jedan jedini um, jedna jedina nada u ljubavi… Utecite se svi Isusu Kristu kao jedinom Božjem hramu, kao jedinom oltaru: on je jedan, a izlazeći od jedinoga Oca, ostao je s njime sjedinjen i njemu se vratio u jedinstvo” (7,1-2). Ignacije, prvi u kršćanskoj književnosti, pripisuje Crkvi pridjev “katolička”, to jest “sveopća”: “Gdje je Isus Krist”, izjavljuje on, “ondje je i katolička Crkva” (Smirnjanima 8,2). Upravo u služenju jedinstvu katoličke Crkve, kršćanska zajednica Rima ostvaruje neku vrst prvenstva u ljubavi: “U Rimu ona predsjeda dostojna Boga, časna, dostojna da je se naziva blaženom… Predsjeda u ljubavi, koja ima zakon Kristov i nosi ime Oca” (Rimljani, prolog).

Kao što je vidljivo, Ignacije je doista “naučitelj jedinstva”: jedinstva Boga i jedinstva Krista (usprkos raznim krivovjerjima koja su se počela širiti), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi, od kojih nema ničega uzvišenijega” (Smirnjanima, 6,1). U konačnici, Ignacijev “realizam” poziva vjernike prošlosti i današnjice na progresivno spajanje suobličavanja Kristu (jedinstvo s njime, život s njime) i posvećenja njegovoj Crkvi (jedinstvo s biskupom, velikodušno služenje zajednici i svijetu). Zaključno, valja ostvariti spajanje zajedništva i poslanje, sve dok preko jednoga od njih ne počne progovarati drugo, a vjernici ne počnu sve više “posjedovati onaj nepodijeljeni duh, koji je sam Isus Krist” (Magnežani, 15). Moleći Gospodina ovu “milost jedinstva”, i uvjeren da predsjedam ljubavi čitave Crkve (usp. Rimljanima, prolog), upućujem vam onu istu želju koja zaključuje Ignacijevu poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedan drugoga nepodijeljena srca. Moj se duh predaje u žrtvu za vas, ne samo sada, nego i kad bude stigao do Boga… U Kristu budite neokaljani” (13). (Kateheza pape Benedikta XVI.)