Sve iz rubrike :: Aktualno

Otkrijmo iznova snagu koja vraća nadu

1. U povjerenoj nam biskupskoj službi, u građanskoj odgovornosti i u ljubavi prema hrvatskoj domovini, u brizi za katoličke vjernike te u nastojanju oko dobra svih ljudi koji žive u Hrvatskoj, zabrinuti smo zbog stanovitih pojava u našemu društvu koje obilježuju političko, gospodarsko i kulturalno ozračje. Ovo nam je vrijeme Bog darovao i pozvao upravo nas da u njemu živimo u prepoznavanju znakova toga vremena u svjetlu Radosne vijesti.
Svjesni da se ova poruka može doživjeti kao preopćenit poziv i kao načelni poticaj, upućujemo je upravo zato jer su posrijedi načelna pitanja. Premda se naš govor u društvu najčešće pokušava zanemariti ili diskreditirati, smještajući ga u neku političku opciju, mi ne progovaramo iz političkih interesa niti iz htijenja koja proizlaze iz stranačke opredijeljenosti. Obraćamo se javnosti jer nismo ravnodušni prema zbivanjima i okolnostima u kojima živimo.
Ne možemo biti zadovoljni ni mirni pred stvaranjem ozračja nesigurnosti, dezorijentiranosti, nepovjerenja, razjedinjenosti, širenja straha, izgubljenosti kriterija, neprepoznavanja vrijednosti…

2. Podupirući nastojanje mjerodavnih ustanova da se iz našega društva otkloni bezakonje i nepravda te da se jača vladavina prava i promicanje dostojanstva ljudske osobe, molimo svjetlo Božjega Duha, hrabrost i ustrajnost za odgovorne u tim nastojanjima.
Uz takvu zauzetost postoje istodobno i oni pokušaji koji, na svim razinama, namjerno pojačavaju dojam nestabilnosti i beznađa u hrvatskom društvu. To nipošto nije samo plod legitimnoga demokratskog natjecanja nego ponajviše interesno nametanje naglasaka u hrvatskoj javnosti. Veliku odgovornost u tome imaju masovni mediji koji svojim odabirom nerijetko zanemaruju događaje i sadržaje koji pomažu u izgradnji nosivih društvenih vrijednosti. Takva je selektivnost pogubna za zdrav nacionalni duh.
Koliko god imali opravdanih želja da se cijeli medijski prostor usmjeri prema dobru, znamo da logika zarade to ne omogućuje. Mi pozivamo katolike u svim medijima da ne prihvaćaju kršćanstvu neprihvatljiv način djelovanja. No, svi smo odgovorni za medijsku sliku, a osobito za javne medije koji imaju obvezu raditi na dobro hrvatskoga društva. U konačnici, to su mediji koji žive i od financijske potpore hrvatskih građana. Svakoga smo dana suočeni s nezadovoljstvom ljudi koji u njihovu djelovanju ne prepoznaju istinske interese hrvatskoga čovjeka i naroda.

3. Razmatrajući sadašnje poteškoće, ne smijemo zanemariti one vrijednosti koje su utkane u dobro ostvareno tijekom dvadeset godina hrvatske samostalnosti, ne zaboravljajući pritom da su razni oblici današnje društvene krize niknuli iz korijena koji seže iz totalitarnoga komunističkog sustava.
Vezanost uz spomen, ne samo u obliku obilježavanja važnih događaja nego uz duh koji im je dao nutarnji smisao i nosio povijesno značenje, omogućuje nam da se i danas oslonimo na vitalne temelje dobra i da se lakše suprotstavimo svemu što obescjenjuje iskrenost žrtve, zalaganja i nesebičnosti.
A što nam govori hrvatski spomenar ispisan tijekom posljednjih dvaju desetljeća? Je li u njemu uistinu vidljiv samo trag crnila zloporaba i djela nedostojnih časnoga hrvatskog imena? Ili smo dopustili da sjaj istine toliko potamni da ga ne uspijevamo vidjeti pod gustim namazima sadašnjih problema? Moguće je, doduše, i dalje dodavati razloge nezadovoljstva, jer se oni lako pronalaze ili nametnu, ali smo više pozvani ponovno otkriti snagu koja je vraćala nadu i oduševljavala za dobro.

4. Kad je bilo najteže, kad su mnogi predviđali slom hrvatske slobode i priželjkivali neuspjeh naših napora, progovaralo je zajedništvo, sloga i jedinstvo prožeto evanđeoskim vrijednostima koje su otvarale hrvatske domove i srca svima koji su bili u raznim opasnostima, ne mareći je li riječ o prijateljima ili neprijateljima. Takav polog solidarnosti i dobra ne smije nestati kao pokretač suvremene Hrvatske. Umjesto isticanja takve paradigme, niz godina u predstavljanju Hrvatske, naročito na kulturnoj i umjetničkoj razini (književnosti, filmske umjetnosti, kazališta), pokazuju se sumorni tonovi, mučnina i gušenje ljepote ljudskosti na kojoj je Hrvatska stasala.
Mogu se neprestano ponavljati poznati slučajevi nedjela i iz nedavne prošlosti, za koja nitko istinoljubiv neće tvrditi da nisu vrijedna osude; može se pokušati na njima oblikovati memorija do te mjere da izgleda da su bezvrijedne stotine tisuća žrtava i čovjekoljublja, hrabrosti i junaštva hrvatskih ljudi, počevši od branitelja dragovoljaca. Može se o vlastitoj domovini govoriti na različite načine, ali se ne bi smjela zanijekati istina. A istina o temeljima suvremene Hrvatske u sebi nosi ponajprije ponos, a ne sram; velikodušnost, a ne očaj. Čak i onda kad to drugi svjedoče o nama, mi smo skloni sebe obescijeniti. To vrijedi kako za hrvatske dužnosnike, tako i za svakoga komu je povjereno da bude nositelj govora o Hrvatskoj. Uvjerili smo se toliko puta u svojoj povijesti da je svaki put, kada je glas dobra tih ili ugušen, ta tišina dala prostora buci neistine koja može zagaditi živote naraštaja desetljećima.

5. Valja se zapitati komu je stalo da se hrvatski ljudi pred izazovima danas ne nađu zajedno i u slozi ne pronalaze odgovore na pogibeljnosti. Dok smo svjedoci koliki u našemu narodu trpe, traže posao, načine preživljavanja svojih obitelji, ne zaboravimo da smo se susreli s rješenjem toga pitanja, i to u ljubavi i spremnosti na djelatnu sućut koja je znala tješiti, odreći se svojih komotnosti za dobro drugoga, boriti se u svojoj sredini za zajedničko dobro. Znamo: Dok bližnji nije sretan, i naša je sreća umanjena.
Kao Crkva, koju neki nevjerojatnom lakoćom optužuju za neosjetljivost prema siromašnima, za bogatstvo i sebičnost, znamo da je naše pravo bogatstvo u vjernicima koji svoju vjeru istinski svjedoče te savjesnim radom i marljivošću postaju primjerom domoljublja.
Imamo se pravo pitati: Zar je postojalo neko vrijeme za koje možemo reći da nam je bilo lako? Pa, ako smo tada znali čuvati polog nade, zar nam to danas nije moguće? Ili je ipak nekomu važno da nestane hrvatske sloge?

6. Bolno je vidjeti vrtnju u krugu sterilnih i samodopadnih političkih poigravanja koja ozbiljne teme i zbiljske nacionalne interese pretvaraju u neukusno zabavište kratkoga daha, bez vidljive želje za stvaranjem i podupiranjem zajedničkih projekata, stavljanjem u središte brige za budućnost. Potrebna su nam gospodarska traženja i iskoraci u nama ostvarivim okvirima, na temelju darova koje nam pruža domovina, ali nam je nužan poglavito odgoj i obrazovanje djece, podupiranje obitelji, čuvanje nacionalnoga blaga.
Danas nije teško suvremenim sredstvima komunikacija unijeti sumnju, razoriti povjerenje, poljuljati pošten rad pojedinaca i institucija, neodgovorno etiketirati, optužiti i osuditi. To se najčešće čini bez težnje za istinom i boljitkom. Ponekad je dostatno ne dopustiti da se pogled odmakne s površine. Žao nam je kada se na površan način pristupa djelovanju Crkve, ali vidimo da se slično događa i s drugim institucijama koje, bez obzira na mnoštvo zapreka, čuvaju u sebi snagu društvene preobrazbe.
Ova je poruka ujedno i poziv da se nosive institucije našega društva, osobito obrazovne, odgojne, znanstvene i kulturne, u susretu s plemenitim i ostvarivim gospodarskim ciljevima združe u jedinstvenom radu na dobro domovine. Za svaki takav iskorak potreban je napor koji ne posustaje pred nametnutim prividom. Ako smo pred najvećim prijetnjama znali prepoznati i živjeti dubinu koja je raspršila nevjerodostojnu sliku o Hrvatskoj, možemo to i sada.
Ne dopustimo da prevlada kušnja malodušnosti. S pouzdanjem u Božju providnost, moleći za ljudski odgovor vođen Duhom ljubavi, zazivamo na vas i na našu domovinu nebeski blagoslov.

U Lovranu, 21. listopada 2010.
Vaši biskupi

Britanski dnevnici promijenili mišljenje o papi Benediktu XVI.

Britanski satirički časopis ‘Private Eye’ često objavljuje tobožnje isprike tiska kada činjenice poreknu objavljeno mišljenje o nekoj osobi. To bi se moglo primijeniti na državnički posjet Benedikta XVI. – ustvrdio je Dominic Lawson, uvodničar dnevnika The Independent, u rubrici pod naslovom ‘Papa Benedikt … i apologija’.

„Papa, oprostite! Molimo oproštenje jer smo vas prikazivali kao tiranina s vojničkim čizmama jedne pokvarene ustanove umiješane u nasilje nad djecom i u uništavanje cijelog afričkog kontinenta. Sada priznajemo da ste čovjek u poodmakloj dobi vrlo drag, najsretniji kada ljubite djecu, a ova zemlja ima mnogo naučiti od vaše poniznosti i skrbi za najranjivije u društvu.“ S tim ironičnim tonom Lawson oslikava promjenu stajališta engleskog tiska nakon Papina posjeta. Čak je i Independent, primijetio je Lawson, objavljivao komentare uvodničara, koji su „bili nezamislivi prije tjedan dana“. Kada se nekoga opiše kao neko čudovište (ili grubim pohotnim starcem u mantiji, kao što je učinio Richard Dawkins), a on se očituje kao jednostavan akademski lik, očevidno zbunjen političkom nadutošću državničkog posjeta, onda komentatori shvate da bi njihovi čitatelji željeli blaži ton – ustvrdio je Lawson. Mislim da je upravo apolitičko obilježje pape Benedikta XVI. privuklo narod, čak i one koji nisu članovi Katoličke crkve, koji se ne osjećaju primoranima da slijede njegove neuklonjive doktrinarne izričaje. Novinar zaključuje članak: „Možda je najteža vrlina poniznost; najumišljeniji laicistički kritičari mogli bi učiti od Pape“.

Nije to bio jedini komentar. Dan poslije posjeta, stoji u izvješću „Catholic Voices“ Katoličkog glasa, očevidna je umjerenost engleskog tiska bez obzira na ideološku usmjerenost, isto kao što je jednoglasno priznavanje uspjeha posjeta, protiv gotovo svih predviđanja. Pišući o pet glavnih engleskih dnevnika od 20. rujna, izvješće opisuje praćenje beatifikacije kardinala Newmana u Cofton Parku.

Ljevičarski je The Guardian dvije stranice posvetio reportaži o beatifikaciji, koju je potpisao vjerski dopisnik Stephen Bates. Dugi dopisnik, Riazat Butt, pak tvrdi: Istinski uspjeh ovoga povijesnog posjeta nije bio Benedikt XVI., nego njegovo stado, koje se sučelilo s izazovom očekivanja i negativne propagande da Papi izrazi dobrodošlicu u Veliku Britaniju. U dijelu dnevnika posvećenom komentarima, jedan od urednika podsjeća čitatelje zašto je The Guardian podržao posjet „unatoč nepopustljivom i katkada okrutnom konzervatizmu Benedikta XVI.“, jer je riječ o ozbiljnom diplomatskom pitanju“. Uvodničar ne vjeruje da je Papa „izgladio vjersko-laičku podjelu“, ali rabi kritičke riječi protiv prosvjednika, koji „možda ne vide nikakvu vezu između sebe i nekadašnjih protivnika Pape, ali je propao pokušaj da se vjeri očituje iskreno poštovanje koje ona zaslužuje.

U rubrici namijenjenoj čitateljima, brojni čitatelji su se okomili na „instinktivno neprijateljstvo prema religiji“, premda se podsjeća na pomno praćenje Papina posjeta, iako je dnevnik prije posjeta bio glasnogovornik najzagriženijeg laicizma. U uvodniku od ponedjeljka, dnevnik priznaje da je posjet „prošao bolje, mnogo bolje no što se očekivalo, zahvaljujući ponajviše tome „što je Papa rekao i kako je to rekao“, očitujući više svoju toplu i humanu stranu, manje ukočenu negoli se čini izvana. Što se pak tiče njegova govora o opasnosti za snošljivost ako se religiju gurne na rubove društva, možda je s otvorenijom pameću ostavio Veliku Britaniju nego ju je našao – stoji u zaključku uvodnika.

Što se pak tiče desničarskih dnevnika, „Daily Mail“ je objavio komentar u kojem novinar Stephen Glover tvrdi da je posjet „bio uspješniji i znatno nadmašio optimistična očekivanja i same katoličke hijerarhije. Papa je govorio duši naše države, potvrdivši vječne moralne istine o kojima naši politički i vjerski vođe nerado govore. Kao neočekivani uspjeh Glover ističe „mlado lice“ Katoličke crkve u Velikoj Britaniji, kritizirajući radikalne ateiste koji su se protivili posjetu a nisu kadri ponuditi ni mladima ni dugima nadu u bolju budućnost.

The Times je objavio reportažu Richarda Owena, dopisnika iz Rima, iznenađenog Papinim govorom o „zdravome pluralizmu“ i o „raznim vjerskim tradicijama“ britanskog društva, pa misli da to nije čovjek koji je prije pet godina izabran za papu. Daily Telegraph je pak na prvoj stranici objavio sliku nasmijanog Pape i ustvrdio da je Papa više želio uspostaviti dijalog između Crkve i civilnoga društva negoli obraćati, istodobno kritizirajući „laicistička pretjerivanja“. (kta/rv)

Čista je duša poput pravog bisera

Nemoguće je osvojiti krunu bez ovladavanja tijelom.
Sv. Grgur Veliki (+604)

Sam je Krist uzdigao veličanstvenu krepost čistoće na najviši stupanj. “Blago čistima srcem”, kaže On, “oni će Boga gledati!”
Nevinost ili čistoća srca na slavnom je i istaknutom mjestu među krepostima jer samo ona omogućuje čovjeku vidjeti Boga. Stoga je Istina sama rekla: Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!
Sv. Augustin (354.-430.)

Svaka je krepost u tvojoj duši ukras koji te čini dragim Bogu i čovjeku. No sveta čistoća, kraljica svih kreposti, anđeoska krepost, dragulj je tako dragocjen da oni koji je imaju postaju kao anđeli Božji na nebu, čak i ako su zaodjeveni smrtnim tijelom.
Sv. Ivan Bosco (1815. – 1888.)

Čistoća je ljiljan među krepostima i čini ljude gotovo jednake anđelima.
Sv. Franjo Saleški (1567. – 1622.)

Čistoća je čežnja za kućom Kristovom i zemaljsko nebo srca.
Sv. Ivan Klimaks (+649)

Čista je duša mirisna ruža i Sveta Trojica silaze s neba udahnuti njezin miris.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859)

Oni čija su srca čista hramovi su Duha Svetoga.
Sv. Lucija (+304)

Čista je duša poput pravog bisera. Sve dok je skriven u školjci na dnu mora, nitko mu se ne divi. Ali će na suncu sjati i privlačiti poglede. Tako će i čista duša, koja je skrivena od očiju svijeta, jednoga dana sjati pred anđelima na suncu vječnosti.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859)

Kako je malo čistoća poznata u svijetu! kako malo cijenjena! kako se malo trudimo sačuvati je! S kako malo predanosti molimo Boga za nju! A ne možemo je postići sami.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Duh Sveti nam kazuje da je ružni grijeh nečistoće prekrio cijelu zemlju.
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

O Bože! kako puno duša taj grijeh povlači u pakao!
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Svi koji propadnu, propali su zbog vlastitog nemara.
Sv. Augustin (340.- 430.)

Opasnosti nas okružuju sa svih strana…
U kazalištima demon nečistoće pokazuje svoj lažni sjaj kao najveću prednost. Ništa se više ne protivi duhu kršćanstva, koji je duh čistoće, molitve i pokore.
Sv. Ivan Krstitelj de la Salle(1651. – 1719.)

Nečisti je govor najveća suprotnost našoj svetoj vjeri. On teško vrijeđa Boga, sablažnjava našega bližnjega. Može li se kršćanin, koji je posvećen dodirom Predragocjenim Tijelom i Predragocjenom Krvlju Kristovom, uopće dopustiti razmišljanje o tim užasnim prizorima?
Sv. Ivan Vianney (1786. – 1859.)

Ništa nije opasnije od zlih prijatelja. Oni prenose zarazu svojih poroka na sve koji se druže s njima.
Sv. Ivan Krstitelj de la Salle (1651. – 1719.)

Kao što toranj brani vojarnu tako i poniznost srca brani čistoću tijela.
Sv. Ante Padovanski (1195. – 1231.)

02.07.2010