Svjetlo svijeta: Papa, Crkva i znakovi vremena

Radost kršćanstva

Cijeli je moj život uvijek bio isprepleten ovom niti vodiljom: kršćanstvo daje radost, širi horizonte. U konačnosti, život življen uvijek i samo “protiv” bio bi nepodnošljiv.

Prosjak

Što se tiče Pape i on je siromašan prosjak pred Bogom, čak i više od ostalih ljudi. Naravno, iznad svega molim se Gospodinu, s kojim sam povezan, da tako kažemo, starim prijateljstvom. Ali ja zazivam i svece. Blizak sam prijatelj Augustina, Bonaventure i Tome Akvinskog. Njima kažem: “Pomozite mi!” Majka Božja je uvijek i svagda glavno uporište. U tom smislu, uključujem se u zajedništvo svetih. Zajedno sa njima, ojačan njima, razgovaram s dobrim Bogom, nadasve proseći ga, ali i zahvaljujući mu; ili jednostavno sretan.

Teškoće

Računao sam sa njima. Kao prvo trebali bi biti vrlo oprezni s ocjenom jednog Pape, je li on značajan ili ne, dok je on još uvijek živ. Tek kasnije se može prepoznati koje je mjesto u povijesti ima određena stvar ili osoba u cjelini. No, da ozračje neće biti uvijek radosno bilo je očito s obzirom na globalnu svjetsku konstelaciju, sa svim rušilačkim silama koje postoje, sa svim proturječnostima koje u njemu postoje, sa svim prijetnjama i pogreškama. Da sam nastavio primati samo priznanja, trebao bih uistinu zapitati samog sebe naviještam li cjelokupno Evanđelje .

Šok zlostavljanja

Događaji me nisu sasvim iznenadili. U Kongregaciji za nauk vjere bavio sam se slučajevima u Americi; vidio sam situaciju u Irskoj na početku. No, dimenzije su bile za mene ogroman šok. Od moga izbora na Petrovu Stolicu više sam se puta susreo sa žrtvama seksualnog zlostavljanja. Prije tri i pol godina, u listopadu 2006., u govoru irskim biskupima tražio sam od njih da “utvrde istinu o onome što se dogodilo u prošlosti, poduzmu sve potrebne mjere kako bi se spriječilo da se ponovno dogodi u budućnosti, jamčiti da se načela pravde u potpunosti poštuju, a iznad svega, ozdravljenje žrtava i svih onih koji su pogođeni ovim nečuvenim zločina.” Iznenada vidjeti svećenstvo ukaljano na ovaj način, a sa njime i samu Katoličku crkvu, bilo je teško podnijeti. Međutim, u tom trenutku, bilo je važno ne odvrgnuti pogled od činjenice da postoji dobro u Crkvi, a ne samo ove strašne stvari.

Mediji i zlostavljanja

Bilo je očito da djelovanje medija nije bilo samo vođeno u potrazi za čistom istinom, već da je bilo zadovoljstva da se postidi Crkva i ako je moguće i da ju se diskreditira. Međutim bilo je potrebno da bude jasno: dok se radilo o otkrivanju istine, moramo im biti zahvalni. Istina, u zajedništvu s pravilno shvaćenom ljubavlju, je vrjednota broj jedan. Zatim, mediji ne bi mogli izvještavati da zlo u samoj Crkvi nije postojalo. Samo zato što je zlo bilo unutar Crkvi, drugi su bili u mogućnosti to okrenuti protiv nje.

Napredak

Otkriva se problematičnost izraza “napredak”. Suvremenost je tražila svoj put vođena idejom napretka i slobode. No, što je napredak? Danas vidimo da napredak može biti i destruktivan. Zbog toga moramo razmisliti o kriterijima koje moramo usvojiti kako bi napredak zaista bio istinski napredak.

Ispit savjesti

Povrh pojedinačnih financijskih planova, sveobuhvatan globalni ispit savjesti je apsolutno neizbježan. U tome je Crkva nastojala pomoći sa enciklikom Caritas in veritate. Ona ne daje odgovore na sve probleme. Ona želi biti korak naprijed gledajući na stvari iz drugoga kuta gledišta, koje nisu samo isplativost i uspješnost, već gledište po kojem postoji zakon ljubavi prema bližnjemu koji se orijentira Božjom voljom, a ne samo prema našim željama. U tom smislu treba dati impuls, da se stvarno dogodi transformacija savjesti.

Prava netolerancija

Stvarna prijetnja pred kojom se nalazimo je da tolerancija bude ukinuta u ime same tolerancije. Postoji opasnost da razum, tzv. zapadnjački razum, smatra da je konačno otkrio ono što je ispravno i tražeći da to bude jedino ispravno, što se suprotstavlja slobodi. Mislim da treba snažno prokazati na ovu prijetnju. Nitko nije prisiljen biti kršćaninom, ali nitko ne smije biti prisiljeni da živi po “novoj religiji”, kao da bi bila jedina i istinita, obvezujuća za svo čovječanstvo.

Džamije i burka

Kršćani su tolerantni i kao takvi također dopuštaju drugima razumijevanje vlastitih osobina. Mi pozdravljamo činjenicu da u arapskim zemljama Zaljeva (Katar, Abu Dhabi, Dubai, Kuvajt), postoje crkve u kojima kršćani mogu slaviti misu i nadamo se da će se dogoditi svugdje. Stoga je prirodno da se muslimani kod nas mogu okupljati zajedno na molitvu u džamijama.
Što se tiče burke, ne vidim razlog za opću zabranu. Kaže se da neke žene je ne nose dobrovoljno, već da je u stvarnosti to neka vrsta njima nametnutog nasilja. Jasno je da se sa tim ne možemo složiti. Međutim, ako bi je željele dobrovoljno nositi, ne vidim zašto bi im se trebalo onemogućiti.

Kršćanstvo i suvremenost

Biti kršćanin je samo po sebi nešto živo, suvremeno, što prožima, formira i oblikuje svu moju suvremenost, i tako u nekom smislu stvarno je prihvaća.
Ovdje je potrebna velika duhovna borba, što sam htio pokazati nedavno osnivanjem Papinskog vijeća za novu evangelizaciju. Važno je da nastojimo živjeti i promišljati kršćanstvo na način da pretpostavlja lijepu i dobru suvremenost, a u isto vrijeme se udaljuje i razlikuje od onoga što postaje protu-religija.

Optimizam

Moglo bi ga se površno gledati sužavajući ga na obzorje zapadnog svijeta. Ali ako ga se pažljivije pogleda – a to je ono što mogu učiniti zahvaljujući pohodima biskupa iz cijelog svijeta, a također i mnogim drugim susretima – vidi se da kršćanstvo u ovom vremenu razvija potpuno novu kreativost [. ..]
Birokracija je potrošena i umorna. Postoje inicijative koje dolaze iznutra, iz radosti mladih. Kršćanstvo će možda poprimiti novo lice, možda čak i drugačiji kulturni oblik. Kršćanstvo ne određuje svjetsko javno mijenje, drugi ga vode. Pa ipak, kršćanstvo je životna sila, bez koje druge stvari ne bi mogle nastaviti postojati. Stoga, na temelju onoga što vidim i iz moga osobnog iskustva, ja sam vrlo optimističan glede činjenice da se kršćanstvo nalazi pred novom dinamikom.

Droga

Mnogi biskupi, posebno oni iz Latinske Amerike, kazuju mi da tamo gdje prolazi put uzgoja i trgovine drogom – a to se događa u većini tih zemalja – je kao da monstruozna zločesta životinja pruža svoju ruku na tu zemlju da upropasti ljude. Mislim da ova zmija trgovine i potrošnje droge koja obavija svijet je snaga o kojoj ne uspijevamo uvijek imati adekvatnu ideju. Uništava mlade ljude, uništava obitelji, dovodi do nasilja i ugrožava budućnost cijelih naroda.
I tu je također strašna odgovornost Zapada: potrebna mu je droga i tako stvara zemlje koje ga snabdijevaju onim što će na kraju trošiti i što će ga uništiti. Postoji vrsta gladi za srećom koja ne uspijeva se nasititi sa onim što postoji; i tako nalazi utočište, da tako kažem, u raju đavla i potpuno uništava čovjeka.

U Gospodnjem vinogradu

Zapravo imao sam vodeću ulogu, ali ništa nisam učinio sam i radio sam uvijek timski; upravo kao jedan od mnogih radnika u Gospodnjem vinogradu, koji je vjerojatno učinio pripremne radove, ali istovremeno je jedan koji nije određen da bude prvi i da preuzme odgovornost za sve. Shvatio sam da uz velike pape moraju također postajati i mali pape koji daju svoj doprinos. U onom sam trenutku rekao ono što sam stvarno osjećao […]
Drugi vatikanski koncil nas je s pravom podučio, da je za ustroj Crkve temeljan kolegijalitet; to jest činjenica da je Papa prvi u dijeljenju s drugima, a ne apsolutni monarh koji donosi odluke sam u samoći i sve radi samostalno.

Židovstvo

Bez sumnje. Moram reći da mi je od prvog dana mojih teoloških studija nekako bilo jasno duboko jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta, između dva dijela našeg Svetoga pisma. Shvatio sam da ćemo moći čitati Novi zavjet samo u kombinaciji s onim što mu je prethodilo, inače ga ne bi mogli razumjeti. Zatim, ono što se je dogodilo tijekom Trećeg Reicha pogodilo je nas kao Nijemce i pridonijevši da još više gledamo i na izraelski narod s poniznošću, sramom i ljubavi.
Tijekom moje teološke izobrazbe te su se stvari ispreplele i obilježile su tijek moje teološke misli. Dakle, bilo mi je jasno – u potpunom kontinuitetu s Ivanom Pavlom II – da u mom navještaju kršćanske vjere mora biti ključna ova nova, u ljubavi i razumijevanju, isprepletenost Izraela i Crkve, na temelju poštovanja načina življenja svakog od njih i njihova poslanja […]
Međutim, u tom trenutku, činilo mi se da i u staroj liturgiji je potrebna promjena. U stvari, oblik je bio takav da je povrijedio Židove, a zasigurno nije izražavao na pozitivan način veliko, duboko jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta.
Iz tog sam razloga mislio da je u staroj liturgiji potrebna izmijenja, osobito, kao što sam rekao, s obzirom na naš odnos s židovskim prijateljima. Promijenio sam je tako da sadržava našu vjeru, da je Krist spasenje za sve. Nema dva puta spasenja, i da je Krist spasitelj i Židova, a ne samo pogana, ali i na takav način da se ne bi izravno molilo za obraćenje Židova u misionarskom smislu, već da bi Gospodin ubrzao povijesni trenutak, kada ćemo svi biti ujedinjeni. Stoga argumenti niza teologa upotrijebljenih polemički protiv mene su neodgovorni i nisu pravedni prema onom što je učinjeno.

Pio XII.

Pio XII. je učinio sve što je bilo moguće da spasi ljude. Naravno, uvijek se možemo pitati: “Zašto nije prosvjedovao na izravniji način“? Mislim da je shvatio koje bi bile posljedice javnog prosvjeda. Znamo da je zbog ove osobnog položaja puno pretrpio. On je znao u sebi da bi trebao govoriti, ali ga je situacija sprječavala.
Sada, razumne osobe priznaju da je Pio XII spasio mnoge živote ali smatraju da je imao zastarjele ideje o Židovima i da nije bio na visini Drugog vatikanskog koncila. Međutim, nije to problem. Važno je ono što je učinio i što je on pokušao učiniti. Mislim da je stvarno potrebno priznati da je bio jedan od velikih pravednika i kao nitko drugi, spasio je mnoge i mnoge Židove.

Seksualnost

Usmjeriti se samo na kondom znači banalizirati seksualnost, a to banaliziranje upravo predstavlja opasan razlog zašto mnogi i mnogi ljudi u seksualnosti ne vide više izričaj svoje ljubavi, već samo vrstu droge koju sami sebi pripisuju. Stoga i borba protiv banalizacije seksualnosti je dio velikog napora kako bi se seksualnost pozitivno vrjednovala i kako bi mogla izvršiti svoj pozitivan učinak na ljudsko biće u cijelosti.
Mogu postoji pojedinačni opravdani slučajevi, kao kada prostitutka koristi kondom, i to može biti prvi korak prema moraliziranju, prvi čin odgovornosti za razvoj nove svijesti o činjenici da nije sve dopušteno i da se ne može činiti sve što se želi. Međutim, to nije pravi i svojstven način da se prevlada infekcija HIV-a. Uistinu je potrebna humanizacija seksualnosti.

Crkva

Pavao nije gledao Crkvu kao instituciju, kao organizaciju, već kao živi organizam, gdje svi rade jedni za druge i jedni s drugima, sjedinjeni počevši od Krista. To je slika, ali slika koja vodi u dubinu i koja je vrlo realna zbog same činjenice da uistinu vjerujemo da u Euharistiji primimo Krista, Uskrsloga. Ako svatko prima istog Krista, onda smo svi doista ujedinjeni u ovom novom uskrslom tijelu kao velikom prostoru novog čovječanstva. Važno je to razumjeti i shvaćati Crkvu ne kao aparat koji mora svašta učiniti – iako i aparat joj pripada, ali u granicama – već kao živi organizam koji dolazi od samog Krista.

Humanae Vitae

Vidici “Humanae vitae” ostaju na snazi, ali druga je stvar pronaći ljudski prohodne putove. Mislim da će uvijek biti manjina iznutra uvjerenih u ispravnost tih vidika i živeći ih, oni će biti u potpunosti zadovoljni i tako postati privlačan model za slijeđenje drugima. Mi smo grešnici, ali mi ne bi trebalo uzeti ovo kao prigovor protiv istine, kada taj visoki moral nije življen. Trebali bismo nastojati učiniti svo moguće dobro, uzajamno se podržavati i podnositi. Izraziti sve to i s pastoralne, teološke i misaone točke gledišta u kontekstu suvremene seksologije i antropološkog istraživanja je veliki zadatak kojem se moramo posvetiti više i bolje.

Žene

Definicija Ivana Pavla II. je vrlo važna: “Crkva nema na nikoji način moć podijeliti svećenički red ženama”. Ne radi se o ne htjeti, već o ne moći. Gospodin je dao obrazac za Crkvu s dvanaest apostola, a zatim sa nasljednicima, biskupima i prezbiterima (svećenicima). Nismo mi stvorili ovaj oblik Crkve, već je utemeljen počevši od Njega. Slijediti ga je čin poslušnosti, a u sadašnjoj situaciji, možda jedna od najtežih čina poslušnosti. No, upravo to je važno, da Crkva pokaže da nije samovoljni režim. Mi ne možemo raditi ono što želimo. Umjesto toga, tu je Božja volja za nas, koje se pridržavam, iako je to naporno i teško u današnjoj kulturi i civilizaciji.
Između ostalog, odgovornosti povjerene ženama u Crkvi su tako velike i značajne da se ne može govoriti o diskriminaciju. Bilo bi to tako ako bi svećenstvo bilo vrsta dominacije, ali ono je suprotnost, mora biti u potpunosti služenje. Ako se pogleda u povijesti Crkve, onda shvatite da je značaj žena – od Marija do Monike do Majke Terezije – je tako istaknut da na mnoge načine žene definiraju lice Crkve više od muškaraca.

Posljednje stvari

To je vrlo ozbiljno pitanje. Naše propovijedanje, naše stvarni navještaj je uglavnom usmjeren, jednostrano, na stvaranje boljeg svijeta, ali uistinu bolji svijet se stvarno gotovo više ne spominje. Ovdje moramo napraviti ispit savjesti. Naravno, mi pokušamo ići ususret publici, reći im ono što je na njihovom horizontu. No, naš je posao istovremeno probiti taj horizont, proširiti ga i gledati na posljednjih stvari.
Posljednje stvari su poput tvrdog kruha su za ljude danas. One se čine nestvarnim. Htjeli bi umjesto njih konkretne odgovore za danas, rješenja za nedaće života. Ali, one su odgovori koje ostaju na pola ako ne omogućavaju predosjetiti i priznati da ja nastavljam živjeti nakon ovog materijalnog života, da postoji sud, milost i vječnost. U tom smislu, moramo pronaći nove riječi i načine, kako bi se omogućili čovjeku da razbije zvučni zid konačnog.

Kristov dolazak

Važno je da svako razdoblje bude s Gospodinom. Da i mi sami, ovdje i sada, smo pod Gospodinovim sudom i dozvoljavamo da budemo suđeni od Njegovog suda. Raspravljalo se o dvostrukom Kristovom dolasku, jednom u Betlehemu i drigom na kraju vremena, sve dok sveti Bernard iz Clairvauxa nije govorio o Adventus medius, o dolasku između, preko kojeg On periodično ulazi u povijest.
Mislim da je pogodio pravi tonalitet. Mi ne možemo odrediti kada će svijet završiti. Sam Krist je rekao da to nitko ne zna, čak ni Sin. Međutim mi moramo ostati, za tako reći, u blizini njegova dolaska a iznad svega biti sigurni da u patnjama je On blizu. U isto vrijeme, trebamo znati da za naša djela smo pod njegovim sudom. (kta/m.u.)

Otkrijmo iznova snagu koja vraća nadu

1. U povjerenoj nam biskupskoj službi, u građanskoj odgovornosti i u ljubavi prema hrvatskoj domovini, u brizi za katoličke vjernike te u nastojanju oko dobra svih ljudi koji žive u Hrvatskoj, zabrinuti smo zbog stanovitih pojava u našemu društvu koje obilježuju političko, gospodarsko i kulturalno ozračje. Ovo nam je vrijeme Bog darovao i pozvao upravo nas da u njemu živimo u prepoznavanju znakova toga vremena u svjetlu Radosne vijesti.
Svjesni da se ova poruka može doživjeti kao preopćenit poziv i kao načelni poticaj, upućujemo je upravo zato jer su posrijedi načelna pitanja. Premda se naš govor u društvu najčešće pokušava zanemariti ili diskreditirati, smještajući ga u neku političku opciju, mi ne progovaramo iz političkih interesa niti iz htijenja koja proizlaze iz stranačke opredijeljenosti. Obraćamo se javnosti jer nismo ravnodušni prema zbivanjima i okolnostima u kojima živimo.
Ne možemo biti zadovoljni ni mirni pred stvaranjem ozračja nesigurnosti, dezorijentiranosti, nepovjerenja, razjedinjenosti, širenja straha, izgubljenosti kriterija, neprepoznavanja vrijednosti…

2. Podupirući nastojanje mjerodavnih ustanova da se iz našega društva otkloni bezakonje i nepravda te da se jača vladavina prava i promicanje dostojanstva ljudske osobe, molimo svjetlo Božjega Duha, hrabrost i ustrajnost za odgovorne u tim nastojanjima.
Uz takvu zauzetost postoje istodobno i oni pokušaji koji, na svim razinama, namjerno pojačavaju dojam nestabilnosti i beznađa u hrvatskom društvu. To nipošto nije samo plod legitimnoga demokratskog natjecanja nego ponajviše interesno nametanje naglasaka u hrvatskoj javnosti. Veliku odgovornost u tome imaju masovni mediji koji svojim odabirom nerijetko zanemaruju događaje i sadržaje koji pomažu u izgradnji nosivih društvenih vrijednosti. Takva je selektivnost pogubna za zdrav nacionalni duh.
Koliko god imali opravdanih želja da se cijeli medijski prostor usmjeri prema dobru, znamo da logika zarade to ne omogućuje. Mi pozivamo katolike u svim medijima da ne prihvaćaju kršćanstvu neprihvatljiv način djelovanja. No, svi smo odgovorni za medijsku sliku, a osobito za javne medije koji imaju obvezu raditi na dobro hrvatskoga društva. U konačnici, to su mediji koji žive i od financijske potpore hrvatskih građana. Svakoga smo dana suočeni s nezadovoljstvom ljudi koji u njihovu djelovanju ne prepoznaju istinske interese hrvatskoga čovjeka i naroda.

3. Razmatrajući sadašnje poteškoće, ne smijemo zanemariti one vrijednosti koje su utkane u dobro ostvareno tijekom dvadeset godina hrvatske samostalnosti, ne zaboravljajući pritom da su razni oblici današnje društvene krize niknuli iz korijena koji seže iz totalitarnoga komunističkog sustava.
Vezanost uz spomen, ne samo u obliku obilježavanja važnih događaja nego uz duh koji im je dao nutarnji smisao i nosio povijesno značenje, omogućuje nam da se i danas oslonimo na vitalne temelje dobra i da se lakše suprotstavimo svemu što obescjenjuje iskrenost žrtve, zalaganja i nesebičnosti.
A što nam govori hrvatski spomenar ispisan tijekom posljednjih dvaju desetljeća? Je li u njemu uistinu vidljiv samo trag crnila zloporaba i djela nedostojnih časnoga hrvatskog imena? Ili smo dopustili da sjaj istine toliko potamni da ga ne uspijevamo vidjeti pod gustim namazima sadašnjih problema? Moguće je, doduše, i dalje dodavati razloge nezadovoljstva, jer se oni lako pronalaze ili nametnu, ali smo više pozvani ponovno otkriti snagu koja je vraćala nadu i oduševljavala za dobro.

4. Kad je bilo najteže, kad su mnogi predviđali slom hrvatske slobode i priželjkivali neuspjeh naših napora, progovaralo je zajedništvo, sloga i jedinstvo prožeto evanđeoskim vrijednostima koje su otvarale hrvatske domove i srca svima koji su bili u raznim opasnostima, ne mareći je li riječ o prijateljima ili neprijateljima. Takav polog solidarnosti i dobra ne smije nestati kao pokretač suvremene Hrvatske. Umjesto isticanja takve paradigme, niz godina u predstavljanju Hrvatske, naročito na kulturnoj i umjetničkoj razini (književnosti, filmske umjetnosti, kazališta), pokazuju se sumorni tonovi, mučnina i gušenje ljepote ljudskosti na kojoj je Hrvatska stasala.
Mogu se neprestano ponavljati poznati slučajevi nedjela i iz nedavne prošlosti, za koja nitko istinoljubiv neće tvrditi da nisu vrijedna osude; može se pokušati na njima oblikovati memorija do te mjere da izgleda da su bezvrijedne stotine tisuća žrtava i čovjekoljublja, hrabrosti i junaštva hrvatskih ljudi, počevši od branitelja dragovoljaca. Može se o vlastitoj domovini govoriti na različite načine, ali se ne bi smjela zanijekati istina. A istina o temeljima suvremene Hrvatske u sebi nosi ponajprije ponos, a ne sram; velikodušnost, a ne očaj. Čak i onda kad to drugi svjedoče o nama, mi smo skloni sebe obescijeniti. To vrijedi kako za hrvatske dužnosnike, tako i za svakoga komu je povjereno da bude nositelj govora o Hrvatskoj. Uvjerili smo se toliko puta u svojoj povijesti da je svaki put, kada je glas dobra tih ili ugušen, ta tišina dala prostora buci neistine koja može zagaditi živote naraštaja desetljećima.

5. Valja se zapitati komu je stalo da se hrvatski ljudi pred izazovima danas ne nađu zajedno i u slozi ne pronalaze odgovore na pogibeljnosti. Dok smo svjedoci koliki u našemu narodu trpe, traže posao, načine preživljavanja svojih obitelji, ne zaboravimo da smo se susreli s rješenjem toga pitanja, i to u ljubavi i spremnosti na djelatnu sućut koja je znala tješiti, odreći se svojih komotnosti za dobro drugoga, boriti se u svojoj sredini za zajedničko dobro. Znamo: Dok bližnji nije sretan, i naša je sreća umanjena.
Kao Crkva, koju neki nevjerojatnom lakoćom optužuju za neosjetljivost prema siromašnima, za bogatstvo i sebičnost, znamo da je naše pravo bogatstvo u vjernicima koji svoju vjeru istinski svjedoče te savjesnim radom i marljivošću postaju primjerom domoljublja.
Imamo se pravo pitati: Zar je postojalo neko vrijeme za koje možemo reći da nam je bilo lako? Pa, ako smo tada znali čuvati polog nade, zar nam to danas nije moguće? Ili je ipak nekomu važno da nestane hrvatske sloge?

6. Bolno je vidjeti vrtnju u krugu sterilnih i samodopadnih političkih poigravanja koja ozbiljne teme i zbiljske nacionalne interese pretvaraju u neukusno zabavište kratkoga daha, bez vidljive želje za stvaranjem i podupiranjem zajedničkih projekata, stavljanjem u središte brige za budućnost. Potrebna su nam gospodarska traženja i iskoraci u nama ostvarivim okvirima, na temelju darova koje nam pruža domovina, ali nam je nužan poglavito odgoj i obrazovanje djece, podupiranje obitelji, čuvanje nacionalnoga blaga.
Danas nije teško suvremenim sredstvima komunikacija unijeti sumnju, razoriti povjerenje, poljuljati pošten rad pojedinaca i institucija, neodgovorno etiketirati, optužiti i osuditi. To se najčešće čini bez težnje za istinom i boljitkom. Ponekad je dostatno ne dopustiti da se pogled odmakne s površine. Žao nam je kada se na površan način pristupa djelovanju Crkve, ali vidimo da se slično događa i s drugim institucijama koje, bez obzira na mnoštvo zapreka, čuvaju u sebi snagu društvene preobrazbe.
Ova je poruka ujedno i poziv da se nosive institucije našega društva, osobito obrazovne, odgojne, znanstvene i kulturne, u susretu s plemenitim i ostvarivim gospodarskim ciljevima združe u jedinstvenom radu na dobro domovine. Za svaki takav iskorak potreban je napor koji ne posustaje pred nametnutim prividom. Ako smo pred najvećim prijetnjama znali prepoznati i živjeti dubinu koja je raspršila nevjerodostojnu sliku o Hrvatskoj, možemo to i sada.
Ne dopustimo da prevlada kušnja malodušnosti. S pouzdanjem u Božju providnost, moleći za ljudski odgovor vođen Duhom ljubavi, zazivamo na vas i na našu domovinu nebeski blagoslov.

U Lovranu, 21. listopada 2010.
Vaši biskupi

Britanski dnevnici promijenili mišljenje o papi Benediktu XVI.

Britanski satirički časopis ‘Private Eye’ često objavljuje tobožnje isprike tiska kada činjenice poreknu objavljeno mišljenje o nekoj osobi. To bi se moglo primijeniti na državnički posjet Benedikta XVI. – ustvrdio je Dominic Lawson, uvodničar dnevnika The Independent, u rubrici pod naslovom ‘Papa Benedikt … i apologija’.

„Papa, oprostite! Molimo oproštenje jer smo vas prikazivali kao tiranina s vojničkim čizmama jedne pokvarene ustanove umiješane u nasilje nad djecom i u uništavanje cijelog afričkog kontinenta. Sada priznajemo da ste čovjek u poodmakloj dobi vrlo drag, najsretniji kada ljubite djecu, a ova zemlja ima mnogo naučiti od vaše poniznosti i skrbi za najranjivije u društvu.“ S tim ironičnim tonom Lawson oslikava promjenu stajališta engleskog tiska nakon Papina posjeta. Čak je i Independent, primijetio je Lawson, objavljivao komentare uvodničara, koji su „bili nezamislivi prije tjedan dana“. Kada se nekoga opiše kao neko čudovište (ili grubim pohotnim starcem u mantiji, kao što je učinio Richard Dawkins), a on se očituje kao jednostavan akademski lik, očevidno zbunjen političkom nadutošću državničkog posjeta, onda komentatori shvate da bi njihovi čitatelji željeli blaži ton – ustvrdio je Lawson. Mislim da je upravo apolitičko obilježje pape Benedikta XVI. privuklo narod, čak i one koji nisu članovi Katoličke crkve, koji se ne osjećaju primoranima da slijede njegove neuklonjive doktrinarne izričaje. Novinar zaključuje članak: „Možda je najteža vrlina poniznost; najumišljeniji laicistički kritičari mogli bi učiti od Pape“.

Nije to bio jedini komentar. Dan poslije posjeta, stoji u izvješću „Catholic Voices“ Katoličkog glasa, očevidna je umjerenost engleskog tiska bez obzira na ideološku usmjerenost, isto kao što je jednoglasno priznavanje uspjeha posjeta, protiv gotovo svih predviđanja. Pišući o pet glavnih engleskih dnevnika od 20. rujna, izvješće opisuje praćenje beatifikacije kardinala Newmana u Cofton Parku.

Ljevičarski je The Guardian dvije stranice posvetio reportaži o beatifikaciji, koju je potpisao vjerski dopisnik Stephen Bates. Dugi dopisnik, Riazat Butt, pak tvrdi: Istinski uspjeh ovoga povijesnog posjeta nije bio Benedikt XVI., nego njegovo stado, koje se sučelilo s izazovom očekivanja i negativne propagande da Papi izrazi dobrodošlicu u Veliku Britaniju. U dijelu dnevnika posvećenom komentarima, jedan od urednika podsjeća čitatelje zašto je The Guardian podržao posjet „unatoč nepopustljivom i katkada okrutnom konzervatizmu Benedikta XVI.“, jer je riječ o ozbiljnom diplomatskom pitanju“. Uvodničar ne vjeruje da je Papa „izgladio vjersko-laičku podjelu“, ali rabi kritičke riječi protiv prosvjednika, koji „možda ne vide nikakvu vezu između sebe i nekadašnjih protivnika Pape, ali je propao pokušaj da se vjeri očituje iskreno poštovanje koje ona zaslužuje.

U rubrici namijenjenoj čitateljima, brojni čitatelji su se okomili na „instinktivno neprijateljstvo prema religiji“, premda se podsjeća na pomno praćenje Papina posjeta, iako je dnevnik prije posjeta bio glasnogovornik najzagriženijeg laicizma. U uvodniku od ponedjeljka, dnevnik priznaje da je posjet „prošao bolje, mnogo bolje no što se očekivalo, zahvaljujući ponajviše tome „što je Papa rekao i kako je to rekao“, očitujući više svoju toplu i humanu stranu, manje ukočenu negoli se čini izvana. Što se pak tiče njegova govora o opasnosti za snošljivost ako se religiju gurne na rubove društva, možda je s otvorenijom pameću ostavio Veliku Britaniju nego ju je našao – stoji u zaključku uvodnika.

Što se pak tiče desničarskih dnevnika, „Daily Mail“ je objavio komentar u kojem novinar Stephen Glover tvrdi da je posjet „bio uspješniji i znatno nadmašio optimistična očekivanja i same katoličke hijerarhije. Papa je govorio duši naše države, potvrdivši vječne moralne istine o kojima naši politički i vjerski vođe nerado govore. Kao neočekivani uspjeh Glover ističe „mlado lice“ Katoličke crkve u Velikoj Britaniji, kritizirajući radikalne ateiste koji su se protivili posjetu a nisu kadri ponuditi ni mladima ni dugima nadu u bolju budućnost.

The Times je objavio reportažu Richarda Owena, dopisnika iz Rima, iznenađenog Papinim govorom o „zdravome pluralizmu“ i o „raznim vjerskim tradicijama“ britanskog društva, pa misli da to nije čovjek koji je prije pet godina izabran za papu. Daily Telegraph je pak na prvoj stranici objavio sliku nasmijanog Pape i ustvrdio da je Papa više želio uspostaviti dijalog između Crkve i civilnoga društva negoli obraćati, istodobno kritizirajući „laicistička pretjerivanja“. (kta/rv)