Izrazi solidarnosti sa Svetim Ocem

Iz cijeloga svijeta stižu Svetome Ocu izrazi suosjećanja i solidarnosti zbog napada pretrpljenih ovih dana radi slučajeva zlostavljanja maloljetnika od strane nekih svećenika, javio je Vatikanski radio i u svojem Hrvatskom programu u ponedjeljak 6. travnja.

Jednostavni vjernici, ljudi kulture, vjernici i nevjernici, sa svih strana svijeta očituju solidarnost sa Svetim Ocem, ali ona nema čast pojaviti se na prvim stranicama svjetskih medija kao klevetnička kampanja koja nije usmjerena protiv pedofila nego protiv pape Benedikta XVI., unatoč odlučnom zauzimanju “protiv prljavštine u Crkvi”.

Kampanja izgleda još čudnija i podlija ako se čita izvješće američke vlade o zlostavljanjima u 2008. godini. Više od 64% zlostavljanja počinili su roditelji, rodbina ili ukućani, dakle u krugu obiteljskih odnosa; u školama tek 10% maloljetnika pretrpi zlostavljanja. Što se pak tiče katoličkih svećenika, koji su počinili zlostavljanja, procjenjuje se da ih je manje od 0,03%.

Kardinal André Vingt-Trois, pariški nadbiskup, govoreći o klevetničkoj kampanji čiji je cilj zablatiti Papu, kaže: kad bi se u Francuskoj otkrilo sve slučajeve pedofilije iz polovice posljednjega stoljeća, mogao bi se učiniti katalog užasa u kojem su svećenici zaista neznatna manjina.

Prema američkome intelektualcu Georgeu Weigelu, u intervjuu za talijanski dnevnik La stampa, Papu napadaju jer tvrdi da postoji istina, dok je “moćne zapadne snage” niječu. Crkva brani istinu, a prva je pravo na život, brani obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene. Neki “u nedostatcima katoličkih svećenika vide prigodu za uništavanje crkvenoga učenja, isključujući Crkvu iz javne rasprave o ključnim temama; a besmisleno je govoriti o bezočnim odvjetnicima koji pokušavaju vatikanske izvore staviti na raspolaganje sudovima”. U napadu na Papu, smatra Weigel, sudjeluju i neki katolički krugovi koji nastavljaju “nedovršenu revoluciju: svršetak celibata, ređenje žena i smanjivanje biskupskoga autoriteta” – stoji u objavljenome intervjuu.

Kristofobija je u porastu – ustvrdio je nadbiskup Bruno Forte, poznati talijanski teolog. Naime, svima je poznato, ali se o tome ne piše, da su kršćani najprogonjenija vjerska zajednica u svijetu: Više od dvjesto milijuna kršćana žrtve su napada i diskriminacija. Na Zapadu se sablažnjavaju zbog brojnih stvari, malih i velikih, čak izmišljenih, ali se nitko ne sablažnjava zbog zapaljenih kršćana u Pakistanu, sedmorice razapetih u Sudanu, zbog namjernoga ubijanja kršćana u Iraku i Indiji. Tršćanski nadbiskup Giampaolo Crepaldi pak ističe kako bi želio da obavijesna sredstva spomenutim činjenicama posvete bar jedan postotak pozornosti posvećene slučajevima pederastije među klerom, što je samo jako mali postotak u pojavi koja nažalost pogađa cijelo društvo.

Nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinske akademije za život, tvrdi da nikada u povijesti nije bio niz ovako žestokih i opsežnih napada, potaknutih opiranjem Crkve prevladavajućim ideologijama koje bi željele nametnuti kulturu smrti, navodeći pri tom veoma moćne multinacionalne farmaceutske lobije u korist pobačaja i istraživanja koja su protiv ljudskoga bića.

Francuski kardinal Roger Etchegaray smatra da je napadnuta sama narav Crkve, koja iz ove oluje može i mora izići pročišćena čak i učvršćena u istini. Na istoj valnoj dužini je i venecijanski patrijarh Angelo Scola. To da Papa mora podnositi lažne i nepravedne osude, istaknuo je Scola, sastavni je dio njegova nasljedovanja Isusa, upravo to govori posljednje blaženstvo: Blago vama kad vas grde, progone i, lažući, protiv vas izmišljaju svaku vrstu zla zbog mene.

Solidarnost s Papom očitovala je jedna skupina zatvorenika. “Svetosti, Isus je razapet. S izvršenjem nepravedne osude, koja je plod bezbožne presude, u konačnici se sudi povijesti. Na Kristovoj je strani tiha istina ljubavi, s druge pak strane je laž i nasilje. Svetosti, tvoja djeca i zatvorenici u tvome su srcu i molitvi”, stoji u poruci zatvorenika.

Kristova sam pšenica

Pišem svim Crkvama, dajem do znanja da sam pripravan umrijeti za Boga, dakako, ako me vi u tome ne spriječite. Zaklinjem vas, nemojte me besmisleno sažalijevati. Pustite me da budem obrok zvijerima! Samo ću tako postići Boga. Kristova sam pšenica i moram biti samljeven od zubi zvijeri, kako bih postao čisti kruh Kristov.

Zvijeri pomilujte, zato što postaju moj grob. Neka ništa od mene ne ostane, da ni mrtav ne budem nekomu na teret. Samo kad svijet ne bude više ništa vidio od mojega tijela, bit ću pravi mučenik Kristov. Molite za me, da bih postao istinska žrtva za Boga. Ne nalažem vam kao Petar i Pavao. Oni su apostoli, ja sam osuđenik. Ali, ako trpim, postat ću Kristov slobodnjak, uskrsnut ću u njemu posve slobodan. U lancima sam naučio živjeti.

Već se borim sa zvijerima od Sirije do Rima, na kopnu i moru, noću i danju, privezan uz deset leoparda. Što sam s njima pristojniji, oni su sa mnom gori. Njihovi zločinački postupci za me su dobra vježba, ali to me još ne čini pravednim. Samo da izdržim one zvijeri koje me već čekaju! Želim da se odmah bace na me. Izazvat ću ih da me prožderu u trenu, da se ne bi dogodilo kao nekima: da se uplaše, pa me ne taknu! Budite dobri, ja znam što mi odgovara.

Napokon postajem pravi učenik Kristov. Ništa mi ne koristi sav svijet ni sva njegova kraljevstva. Za mene je bolje umrijeti za Isusa Krista nego vladati cijelim svijetom.
Tražim onoga koji je umro za me, hoću onoga koji je uskrsnuo za nas… Budite dobri, ne sprječavajte mi ulazak u život, ne želite mi smrt. Pustite me da uđem u pravu svjetlost…
 
Sv. Ignacije (mučenički umro oko 110. godine)

Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva
 
Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). “Iz Sirije”, piše on tako, “Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara” (koje on naziva “desetoricom leoparda” u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), “po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, te im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje”. Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Otputovavši iz Smirne”, nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, te jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije. Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima.

Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu”, te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za me, želim njega, koji je uskrsnuo za me… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6). U ovim izričajima koji izgaraju ljubavlju može se naslutiti jasan antiohijski kristološki “realizam”, koji je ovdje osobito pozoran na utjelovljenje Sina Božjega i na njegovo istinsko i stvarno čovještvo: Isus Krist, piše Ignacije Smirnjanima: “stvarno je iz roda Davidova”, “stvarno je rođen od djevice”, “stvarno je za nas bio razapet” (1,1).

Neodoljivo Ignacijevo nagnuće prema jedinstvu s Kristom utemeljuje istinsku “mistiku jedinstva”. On se sam opisuje kao “čovjeka kojem je povjeren zadatak jedinstva” (Filadelfljanima 8,1). Za Ignacija jedinstvo je ponajprije vlastitost Boga. Često on ponavlja da je Bog jedinstvo, i da se samo u Bogu jedinstvo nalazi u svom čistu i izvornu stanju. Jedinstvo što ga na ovoj zemlji imaju ostvariti kršćani, nije ništa drugo doli oponašanje, nasljedovanje, postizanje najveće moguće sličnosti božanskom uzoru. Na taj način Ignacije postavlja viđenje Crkve, koje vrlo podsjeća na pojedine izričaje Poslanice Korinćanima Klementa Rimskoga. “Dobro je”, piše naprimjer kršćanima u Efezu, “da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2). A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).

Općenito se u Ignacijevim poslanicama može primijetiti jedna vrst stalne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijskog ustroja crkvene zajednice, a s druge strane temeljnog jedinstva koje međusobno povezuje sve Kristove vjernike. U skladu s time, ove se uloge ne mogu staviti u suprotnost. Naprotiv, naglašavanje zajedništva vjernika jednih s drugima i s njihovim pastirima neprestano se izriče putem rječitih slika i analogija: citra, žice, intonacija, koncert. Vidljiva je naročita odgovornost biskupa, prezbitera i đakona u izgradnji zajednice. U prvom se redu na njih odnosi poziv na ljubav i jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Magnežanima, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna jedina prošnja, jedan jedini um, jedna jedina nada u ljubavi… Utecite se svi Isusu Kristu kao jedinom Božjem hramu, kao jedinom oltaru: on je jedan, a izlazeći od jedinoga Oca, ostao je s njime sjedinjen i njemu se vratio u jedinstvo” (7,1-2). Ignacije, prvi u kršćanskoj književnosti, pripisuje Crkvi pridjev “katolička”, to jest “sveopća”: “Gdje je Isus Krist”, izjavljuje on, “ondje je i katolička Crkva” (Smirnjanima 8,2). Upravo u služenju jedinstvu katoličke Crkve, kršćanska zajednica Rima ostvaruje neku vrst prvenstva u ljubavi: “U Rimu ona predsjeda dostojna Boga, časna, dostojna da je se naziva blaženom… Predsjeda u ljubavi, koja ima zakon Kristov i nosi ime Oca” (Rimljani, prolog).

Kao što je vidljivo, Ignacije je doista “naučitelj jedinstva”: jedinstva Boga i jedinstva Krista (usprkos raznim krivovjerjima koja su se počela širiti), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi, od kojih nema ničega uzvišenijega” (Smirnjanima, 6,1). U konačnici, Ignacijev “realizam” poziva vjernike prošlosti i današnjice na progresivno spajanje suobličavanja Kristu (jedinstvo s njime, život s njime) i posvećenja njegovoj Crkvi (jedinstvo s biskupom, velikodušno služenje zajednici i svijetu). Zaključno, valja ostvariti spajanje zajedništva i poslanje, sve dok preko jednoga od njih ne počne progovarati drugo, a vjernici ne počnu sve više “posjedovati onaj nepodijeljeni duh, koji je sam Isus Krist” (Magnežani, 15). Moleći Gospodina ovu “milost jedinstva”, i uvjeren da predsjedam ljubavi čitave Crkve (usp. Rimljanima, prolog), upućujem vam onu istu želju koja zaključuje Ignacijevu poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedan drugoga nepodijeljena srca. Moj se duh predaje u žrtvu za vas, ne samo sada, nego i kad bude stigao do Boga… U Kristu budite neokaljani” (13). (Kateheza pape Benedikta XVI.)