Psovka je ropstvo

Sve što susrećemo, spoznajemo, volimo, mrzimo, sve čime se bavimo ulazi u riječ. Riječ izriče sve što jest. Izriče i ono što nije. No, riječ nije samo sadržaj. Ona ima svoj ton, boju, prizvuk, odzvon, mekoću, oštrinu. Prenosi onog tko je govori, njegovo stanje duše, njegove stavove, prošlost, njegove skrivene namjere.

Riječ je čudesna. Čudesnija od ljudske ruke i ljudskog lica. Može u sebe primiti sve ljudske razlike i sabrati sve sličnosti.

Riječ priča, uspavljuje, budi, ranjava i liječi, reže i spaja, ponižava i laska, blati i čisti, laže, otkriva, skriva, svijetli, zamagljuje… Riječ čini sve što čini čovjek.

Posebno su snažna dva načina upotrebe riječi na kojima osjećamo svu snagu ljudske riječi: blagoslov i prokletstvo. Blagoslov je riječ koja obuhvaća drugoga sa svom dobrotom iza koje stoji onaj koji blagoslivlja. S druge strane, sva silina negativnog za koje je čovjek sposoban može se sliti u riječ, psovku, prokletstvo.

Mi tako na sebi možemo nositi blagotvornu riječ blagoslova ili zlosutnu riječ proklinjanja. Na nama se zaustavlja tuđi blagoslov kao što ponekad godinama u nama odzvanja mržnja i zlo koje se sabralo u riječima prokletstva. Podjednako, naši blagoslovi i naša prokletstva prate druge.

Prokletstvo psovke

Psovka je ropstvo. Psovač robuje jeziku koji je jači od njega. Jezik kojemu robuje izriče protiv njegove volje prokletstva. Kao daje upregnut u silu koja je jača od njega i koja mu ne dopušta da bude slobodan. Psovač se obično brani i opravdava površnim razlozima. Ljutnjom, slabim živcima, nervozom, poteškoćama, problemima. Uz to, obično pokazuje prstom na svoje bližnje koji ga »tjeraju« na psovku.

Ženu, djecu, susjede, predradnika, prijatelje… Pokazujući prstom na druge, na »krivce« vlastite psovke, sam ne vidi svoje ropstvo. Tako se pokazuje da problem psovke nije nadasve ni u riječima koje izgovara ni u namjeri koju psovač može imati, nego u sljepilu za vlastito robovanje.
Ropstvo je tim teže što ga manje vidim. To zna ići i do krajnjih mjera kada psovač svoje dobre namjere i svoje najljepše želje izriče psovkom. Ropstvo zna biti toliko jako da nam oduzme sav jezik i ostavi psovku kao jedini način izricanja svih stavova, emocija, želja, misli.

No, to nije samo sa psovkom tako. Svako ropstvo ovisnosti zasljepljuje svoje robove. Ovisnik o drogi, alkoholu, kocki, duhanu, neprestano uvjerava sebe i druge oko sebe da nije rob, da ima drugih koji su daleko dublje upali u isti porok, da iz onog o čemu ovisi crpi užitak, smirenje, zadovoljstvo…

Svako ropstvo drži okovanima svoje robove. Što duže traje to se rob manje buni protiv svoga stanja. U početku uvjerava samog sebe da nije rob i da gospodari sobom i onim o čemu ovisi, a s vremenom se navikne sve do točke u kojoj, neprimjetno, pristane na svoje ropstvo. I tako se dogodi da oslobođenje postane teže od ropstva. Tko god je robovao zna da je robovanje od jednog trenutka daleko lakše negoli oslobođenje. Kad se naviknem na ropstvo, oslobođenje postaje mukom.

Kad se psovač navikne na psovku, uši mu ogluše na oštrinu i težinu riječi koje izgovara, svijest više ne reagira na sadržaj koji izriče, osjećaj za druge i njihovu osjetljivost se uguši i u prvi plan iziđe samo on sam sa svojom mukom zbog koje psuje. Tako je psovač gluh za ono što sam izgovara i slijep za sve oko sebe. Vidi samo sebe, a ne pozna se, čuje samo sebe, a ne razumije se. Prokletstvo koje sije oko sebe malo pomalo se uhvati njega samog, zarobi ga, drži sputanim i počinje gušiti.

Budući da robovanje psovci uvelike naliči ropstvu alkoholu, nije na odmet podsjetiti da iz ovisnosti o alkoholu izlazim, tako da najprije priznam svoju ovisnost, svoju nemoć i svoje robovanje. Tek nakon toga se može dogoditi da zatražim pomoć i počnem otkrivati da ima izlaza u slobodu. Iz ropstva psovke nema izlaza ukoliko prije toga ne otkrijem kako i koliko sam zarobljen. Prije oslobođenja valja da mi se otvore oči, da progledam.

Sloboda blagoslova

Teško ćemo susresti da tko blagoslivlje protiv svoje volje, pod prisilom Kolika je razlika zarobljenosti psovkom i slobode blagoslova vidimo dočim sučelimo psovku i blagoslov. Dok psovač ima potrebu opravdati svoju psovku i ukazati na »krivce« dotle blagoslov ne treba nikakvo opravdanje. Dobro se čini iz slobode i uvijek oslobađa, a zlo uvijek ima težinu prisile i uvijek zarobljava. Što više dobra činim to sam slobodniji, a što sam duže ovisan to je moje ropstvo teže.

Dobro je uočiti daje kršćanstvo kodiralo blagoslov osobito uz trenutke rastanka. Jahve blagoslivlje Abrama u trenutku kada ga poziva da ostavi sve iza sebe. Isus blagoslivlje svoje učenike u trenutku kada uzlazi na nebo. Rastanci pred odlazak od kuće uvijek su bili trenutci kada su roditelji blagoslivljali svoju djecu.

Liturgijski susret vjernika sa živim Bogom i jednih s drugima završava podjelom blagoslova. Rastanci su privilegirane mjesto blagoslova upravo stoga što je blagoslov otvaranje prostora slobode i kidanje okova. Bog ne želi zarobljene ljude. Želi ih slobodne. Roditelji koji ne dopuštaju djetetu da odraste i krene svojim putom zarobljuju svoje dijete. Oni koji žele dobro svojoj djeci blagoslivlju ih u trenutku kada započinju svoj samostalni život.

Osim što blagoslov otvara prostor slobode, on prati dobrotom. Rastanci koje prati blagoslov ostavljaju na duši onih koji se rastaju melem blagosti od kojega žive u vremenu odvojenosti.
I tako u riječi blagoslova otkrivamo važnost i težinu koju kršćanstvo stavlja u riječ. Riječ nije nevažna i od kršćana se traži trud oko riječi. Ali, kršćanstvo je mnogo više. Ono živi od Riječi koja je tijelom postala. Isus je govorio, oslobađao i liječio, ali on sam je nadasve utjelovljena Božja Riječ među nama, Riječ Božjeg blagoslova u našoj sredini.

Blagoslov kojim nas je Bog obdario putem naših riječi blagoslova prelazi na druge, ostaje na njima i vraća se opet na nas. Blagoslov se, kao i svaka dobrota, množi kad ga dijelim.

Ante Vučković „Riječju probuđeni“

Što je psovka?

Što je psovka? Sv. Jeronim:”Psovka je strašnija od ikog drugog grijeha. Ona je bezbožni govor ustiju protiv Boga. Svaki drugi grijeh kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji.” Neki crkveni oci su rekli: “Psovači su gori nego psi i druge životinje. Pas ne laje na svoga gospodara, makar ga ovaj i udari, a psovač vrijeđa svog Boga i Gospodara i to bez razloga” PSOVKA JE PAKLENI GOVOR, GOVOR ZLODUHA. Kao što Duh Sveti govori preko pravednika, tako i zloduh govori preko psovača. Pogledajmo tko sve u nas psuje!? – I staro i mlado, i djeca i starci. Psuju već i djeca u osnovnoj školi. To je tragedija našeg vremena. Naše su riječi toliko važne – jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže:”Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.” To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Većina svojim nesmotrenim jezikom, psovkama i ružnim riječima sije sebi smrt. Isus kaže da će čovjek odgovarati pred Bogom za svaku nepotrebnu riječ. Tvoje će te riječ osuditi, i tvoje će te riječi spasiti. Zato pazi što govoriš! U Evanđelju piše da će nas Bog sačuvati od zla u svom Imenu. Božje je Ime uzvišeno i sveto! Zato u “Oče naš”-u molimo: “Oče, sveti se Ime tvoje” – tj. Tvoje Ime neka među nama bude sveto, neka ljudi poštuju i blagoslivljaju Tvoje Ime. A za Isusovo Ime piše da je to JEDINO IME na svijetu dano ljudima po kojem se možemo spasiti. Ako je to istina i ako je to jedino Ime po kojem se spašavamo, kako je onda tragično i pogibeljno ako psujemo i pogrđujemo sveto Ime Isusovo. To je jednako propast. Time otvaramo sebi put za pakao: Ime Isusovo nam donosi spas, a mi psujemo i pogrđujemo to sveto Ime. To je katastrofa! To je slično ovom primjeru: Neki je slikar prikazao čovjeka psovača na ovaj način:

naslikao je čovjeka divovskog rasta, veoma lijepog izgleda kako na svom dlanu drži malog patuljka. No, taj je patuljak bio nešto ljut i srdit. Jednom je pesnicom prijetio gorostasu, a s drugom rukom mu je zabadao mač u dlan u kojem je stajao. Ruka je bila ispružena nad dubokim ponorom. I bilo je dovoljno da se okrene i da patuljak završi u ponoru. Što nam govori ova slika? Mi često kažemo da smo SVI U BOŽJOJ RUCI. Ništa sami ne možemo učiniti, niti odlučiti o svojoj sudbini. Kakve li neopisive nesreće podići svoju ruku protiv onoga u čijoj smo vlasti, protiv onoga koji nas drži na svome dlanu, i zabadati mač svoga gnjeva i svoje srdžbe u Njegov dlan na kojem počiva i nebo i zemlja i sva stvorenja.To je zajamčena propast!

Na žalost, naš hrvatski narod je PSOVALAČKI NAROD. Hrvati su jedni od največih psovača na svijetu! Kakve li se samo sve psovke izgovaraju i što se sve psuje: i Krv Isusova i Ime Isusovo… Nije ni čudo da je zato nad našim naorodom veliko prokletstvo. Zamislite: svi veliki ratovi odigrali su se na našem tlu – i balkanski, i 1. svjetski i 2. svjetski, i sada – ovaj posljednji – Domovinski rat! K tome, nije bez razloga ona poslovica koja kaže: “Dva Hrvata – tri stranke!” Kao da Hrvati nikako ne mogu biti jedinstveni! Sve je to posljedica ovog užasnog prokletstva.

Psovače, prema Sv. Pismu čeka NAJTEŽA KAZNA. Sv. Ivan Zlatousti ovako govori: “Želite li da vas mine nesreća, okanite se psovke.! Budite uvjereni: dok psovači ne prestanu psovati, svakim će danom nazadovati vaša polja, svi vaši poslovi i sva vaša nastojanja!” Pitam vas: može li hulitelj Božjeg Imena očekivati da će ga Bog blagosloviti u životu, da će mu pomoći i zaštititi? Naravno da ne može. Naprotiv, njega – prema Bibliji – čeka najteža kazna.

Biblija iznosi ovakav primjer. Jednom je neki Židov pogrdio Ime žbožje i opsovao ga. Tada su ga odveli Mojsiju. Stavili su ga u zatvor i čekali da se očituje volja Jahvina. Onda Jahve reče Mojsiju: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda, neka ga sva zajednica kamenuje.” I taj je psovač završio strašno. Potom je Jahve naredio Mojsiju: “Reci Izraelcima. “Tko god opsuje Boga svoga, tko izgovori hulu na Ime Jahvino – neka se smakne. Bio stranac ili domorodac, ako pohuli Ime Jahvino – mora umrijeti!” (Lev 24,10-16)

Zašto tako strogo, pitamo se?! Zato, jer po tom čovjeku dolazi prokletstvo na čitav narod. Čitav narod trpi zbog psovača. I k tome, ako takav živi, psovka bi se mogla brzo proširiti – kao zaraza – po čitavom narodu! Bilo je poznato u povijesti – da ljudi za uvredu časti – osobne ili upućene njihovoj majci ili ocu – oduzmu uvreditelju život. Kaznu za zločin uvrede veličanstva imali su u svom zakoniku već i stari Rimljani. Kazna je bila oštra: uvreditelji bi bili ili ubijeni mačem, strelicama, bačeni pred divlje zvijeri ili spaljeni. Pa, ako je za uvredu čovjeka bila tako teška kazna, koliko više će biti teža kazna za uvredu nanesenu Bogu i njegovom svetom Imenu.Želim vam ispričati jedan primjer. U 3 mjesecu 1916. g. pisao je s tatišta Albin Breviatti, vojni kapelan ovo:” ČUVAJTE SE PSOVKE, JER SAM JA SVOJIM OČIMA VIDIO STRAŠNI SVRŠETAK PSOVAČA!” Moja se četa nalazila u jednoj seoskoj kući gdje je na zidu visio križ. Jedan od vojnika to nije mogao gledati, te je bacio križ na zemlju, izgovarajući najteže psovke. Napokon je bacio križ kroz vrata, tako da se razbio u komade. kamo sreće da to nije učinio. Isti dan izišli smo po običaju iz kuće da preuzmemo dužnosti za slijedeći dan. Taj je psovač ostao u kući i govorio da se ne osjeća dobro. U taj tren pala je na kuću neprijateljska granata, probila krov i jadnika raznijela na komade. Bio je tako raskomadan da su se dijelovi tijela jedva skupili da ga kako – tako pokopaju. U istoj toj kući nalazilo se još nekoliko vojnika – po drugim prostorijama, ali su oni bili samo lakše ozlijeđeni. Isus veli:”Kakvom mjerom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.” Kao što je križ bio razbijen u stotinu komada, tako i njegovo tijelo! Mogao bih vam ispričati na stotine takvih primjera. Svi koji su psovali i pogrđivali Božje Ime, loše su završili. Poznati francuski pjesnik Charles Baudlaire, napisao je SOTONSKE LITANIJE. Užas! u Njima vrijeđa Boga i osobe koje su bile Bogu posvećene. Međutim, on je slavio Judu što je izdao Isusa, hvali je Kaina zato što je ubio svoga brata Abela, odobravao je što je Petar zatajio Isusa, a kudio je njegovo pokajanje. S prezirom je izgovarao Ime Isusovo i Msarijino za vrijeme svojih pijanki. ZAVRŠETAK? – Tragičan: umro je u velikim mukama i bolima, a ni život mu nije bio blistav.

Mogli bi ovoj grupi dodati još mnogo poznatih ličnosti koje su zbog svog psovalačkog jezika tragično završili. Julije Apostata, rimski car. Voltaire, francuski filozof – jedan od najpoznatijih ličnosti u Evropi u svoje vrijeme. Bio je jedan od najvećih psovača i hulitelja. Čitav život je psovao i prezirao Boga. Kada je umirao, zaklinjao je prijatelje da mu dovedu svećenika, ali nisu htjeli. Derao se i vikao: “Vidim pakao otvoren i đavla koji me vuče u njega!” Tako je umro, s tim riječima. Njegov prijatelj liječnik tom je prilikom rekao: “Kad bi đavao mogao umrijeti, ne bi mogao umrijeti strašnijom smrću od mojeg prijatelja Voltairea.” Isto tako tragično su završili svi oni koji su Boga htjeli skinuti s prijestolja: Mussolini, Hitler, Robespierre, Nitsche i toliki drugi. Svi su oni bili veliki bogohulitelji. i svi su oni doživjeli beliki brodolom života!Ali, zato svi oni koji su se pouzdali u Boga i koji su ga poštivali, bili su blagoslovljeni.

Buffon, glasoviti prirodoslovac koji je proučavao životinjske vrste, iznosi jedan primjer iz života pasa. Neki čovjek je imao odličnog psa s kojim se uvije hvalio pred priajteljima. Tvrdio je da bi ga njegov pas u svim mogućim okolnostima uvijek prepoznao i da ga ne bi nikada povrijedio. Jednog dana, presvuče se u poderano odijelo, nabije na glavu veliki šešir, pa promijenjenim glasom poviče s vratiju svojega dvorišta. Njegov pas odmah poleti lajući prema njemu i kako nije imao vremena da ga njuhom provjeri, a imao je pred očima nepoznati lik, skoči na gospodara i zatisne mu zube u ruku. On se jako preplašio, pa pozove psa po imenu i poče mu govoriti kako gospodar govori svojem čuvaru. Kada je pas prepoznao glas gospodara, počeo je bolno cviliti, podvio rep i utekao u zadnji kutak dvorišta, gdje se je zavukao u neku rupu. Gospodar mu je prišao, zvao ga je s ljubavlju, no pas nije izlazio. Gazda mu je nosio najbolje komade mesa da mu pokaže kako se ne ljuti na njega, no pas je ubijao i hranu i vodu. Neprestano je žalosno cvilio. To je bio jedini odgovor. Nakon nekoliko dana je uginuo – od žalosti što je ugrizao onu ruku koja ga je godinama hranila i milovala! Prijatelju, pas je uginuo od žalosti. A čovjek?! Koliko su ljudi žalosni što su uvrijedili svoga Stvoritelja? – Jako malo. Često se ponašaju kao da se nije ništa dogodilo. Mnogi čak ne znaju ni tražiti oproštenje. Kažu da im je to navika. Drugi pak doduše kažu: “Žao nam je”, i nastavljaju dalje psovati. Da im je stvarno žao, oni bi sve poduzeli da prestanu psovati i vrijeđati svetoga Boga.

Danas nam valja shvatiti: PSOVKA JE VELIKA RAK RANA NAŠEGA NARODA I NAŠIH OBITELJI. Ona nikome ništa dobra nije donijela, naprotiv – samo zlo i prokletstvo! Zato danas odlučimo najaviti RAT psovci. Borimo se protiv nje, iskorijenimo je iz naših srcaca, obitelji i naroda! Ovdje sam donio samo neke primjere koji pokazuju kako je psovka pogibeljna, a takvih životnih primjera ima na tisuće. Nigdje u obitelji gdje se psuje nema Božjeg blagoslova. Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i vječni život.

KAKO SE BORITI PROTIV PSOVKE? – MOLITVOM!
Svaki dan reci deset, dvadeset puta: 1. “Isuse, oslobodi me od psovke!” i 2. “Blagoslovljeno Ime Isusovo!”

Budeš li to ustrajno ponavljao – više puta svaki dani bude li to tvoja iskrena želja, vidjet ćeš, vrlo brzo Gospodin će te osloboditi ove pošasti! I Božji će blagoslov doći na tebe. Dužni smo poduzeti ove korake – i radi Isusa, ali i radi svojih obitelji i svoga naroda.
Neka te Gospodin oslobodi od psovke i blagoslovi snagom svoga Imena!

Dražen Radigović

Molitva za obitelj

Gospodine Bože, izvore života i ljubavi,
blagoslivljamo te i zahvaljujemo ti što si
darom svoga Sina posvetio zajedništvo obitelji.
Radujući se dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu, povjeravamo ti:
roditelje i djecu, djedove i bake, mladiće i djevojke.

Molimo te da našim obiteljima daješ snagu
za velikodušno prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni svojim Duhom,
da budu mjesta molitve i kršćanskih kreposti,
uzajamnoga poštivanja, nesebičnosti i opraštanja,
te osjetljivosti za potrebe bližnjih.

Sve nas ispuni životnom radošću,
da te svjedočimo u ljepoti otajstva Crkve, i da ti
– po uzoru i zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Josipa –
služimo u vjernosti i istini, zajedno u Kristu,
koji s tobom u Duhu Svetome živi i kraljuje
u vijeke vjekova. Amen.