Referendum za brak i obitelj

U nedjelju, 1. prosinca održat će se referendum o braku i obitelji. Tog dana svi vjernici i ljudi dobre volje pozvani su izići na referendum i zaokružiti ZA brak i obitelj, da brak i Ustavom RH bude zaštićen kao osnovna jedinica ljudskog društva.

Referendumsko pitanje glasi: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”

Akciju je organizirala građanska inicijativa “U ime obitelji” – www.uimeobitelji.net, a tijekom dva tjedan u svibnju prikupljeno je više od 750.000 potpisa za raspisivanje referenduma. Njime građani traže da se brak u Ustavu RH definira jedino kao zajednica muškarca i žene.

Poziv na glasovanje ZA brak svima su uputili i naši biskupi, potičući vjernike i sve ljude dobre volje da se odvažno zauzmu za obitelj kakvu je Bog od početka želio i u kojoj se kao Bogo-čovjek rodio Isus Krist.

Proglašenje blaženim Miroslava Bulešića

Miroslav Bulešić, blaženi

28. rujna 2013. u pulskoj Areni bit će proglašen blaženim don Miroslava Bulešića, mučenik ubijen od strane komunista 24. kolovoza 1947. u Lanišću. Bulešić je izboden nožem u župnom stanu neposredno nakon mise pod kojom je mons. Jakob Ukmar, unatoč zabranama vlasti, podijelio sakrament krizme.

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. potvrde u Buzetu i okolnim župama. “One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren”, svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”, rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: “Samo jedanput će se umrijeti”. Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: “Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…”. Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: “Isuse, primi dušu moju!”.

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim.

Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo je da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjega Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

Predstavnik Svetog Oca na slavlju proglašenja blaženim u Areni u Puli je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih.

Službena web stranica beatifikacije je http://miroslavbulesic.hr.

24.08.2013

Svjetski dan mladih

Stotine tisuća mladih katolika iz cijeloga svijeta ovog tjedna sudjeluju na Svjetskom danu mladih (SDM) u brazilskom gradu Rio de Janeiru. Susret se sastoji od misijskog tjedna (od 16. do 20. srpnja) kada se upoznaje zemlja domaćin, te od samog susreta: “Jornada Mundial da Juventude” od 23. do 28. srpnja, kada su predviđene mise i točke programa s papom Franjom.

Inicijativa za Svjetski dan mladih krenula je od Ivana Pavla II. Susrete priređuju Vatikan, mjesne biskupske konferencije i biskupije domaćini. Međunarodni susret mladih kršćana sa svih kontinenata održava se svake druge ili treće godine, a svaki ima određeno geslo i tematiku. U godinama u kojima nema Svjetskoga dana mladih, po biskupijama se održavaju susreti mladih vjernika manjeg opsega.
Prvi službeni Svjetski dan mladih održan je u Rimu godine 1986. “Glavni cilj Svjetskoga dana mladih je sve mlade svijeta upoznati s Kristovim navještajem. U isto vrijeme sudionici pokazuju mladenačko lice Krista u svijetu”, piše na službenim web stranicama Svjetskoga dana mladih 2013. (www.rio2013.com).

Svjetski susreti mladih priređuju se uglavnom u srpnju ili kolovozu. Brojčano najposjećeniji susreti bili su 1991. u Čenstohovi (Poljska), 1995. u Manili (Filipini), 1997. u Parizu (Francuska), 2000. u sklopu Svete godine u Rimu (Italija), 2005. u Kölnu (Njemačka) te 2011. u Madridu (Španjolska).

Papa Ivan Pavao II. u svom 27-godišnjem pontifikatu devet puta je pozvan na međunarodni Svjetski dan mladih. Čenstohova i papina domovina Poljska 1991. su bili mjesto održavanja šestoga Svjetskog dana mladih. U marijanskom hodočasničkom svetištu okupilo se više od milijun mladih, a oko 90 posto njih dolazilo je iz bivšega istočnog bloka. Dvije godine kasnije Denver (SAD) priredio je sekularni, postmoderni Svjetski dan mladih, na kojemu je udio katolika bio oko 20 posto.

Papa Benedikt XVI. predvodio je 20. svjetski dan mladih u Kölnu 2005. Bilo je to i njegovo prvo papinsko putovanje u inozemstvo te ujedno i prvi pohod domovini. Na susretu se okupio 1,5 milijun mladih.

Nakon susreta u Sydneyu i Madridu papa Benedikt XVI. u listopadu 2012. pozvao je sve na ovogodišnji Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru. No, domaćin u Riju bit će papa Franjo. Kao i papi Benediktu i sadašnjem Papi Svjetski dan mladih bit će prvo putovanje u inozemstvo.

Prvi svjetski dan mladih izvan Europe održan je 1987. u Buenos Airesu. Milijun hodočasnika okupilo se tada u argentinskome glavnom gradu. Još veći broj sudionika, oko četiri milijuna mladih, okupio se u Manili na Filipinima – što je ujedno najveći broj sudionika na dosadašnjim Svjetskim danima mladih.
Broj susreta održanih na europskom tlu i na drugim kontinentima gotovo je izjednačen. Sedam puta od 1986. Svjetski dan mladih održan je u Europi, a ove godine u Brazilu će biti šesti susret izvan Europe.

(IKA – Zagreb)

U ime obitelji

U nedjelju, 26. svibnja, završeno je prikupljanje potpisa za referendum o braku. Akciju je organizirala građanska inicijativa “U ime obitelji” – www.uimeobitelji.net, a tijekom dva tjedan prikupljeno je više od 710.000 potpisa. Traži se da se brak u Ustavu RH definira jedino kao zajednica muškarca i žene.

Referendumsko pitanje glasi: Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene?

Vrijednost braka i obitelji sve više se narušava u našem društvu. Djeca i mladi pokušavaju se odgajati za iskrivljenu sliku braka i obitelji. U javnosti se sve glasnije čuju najave da će se u Hrvatskoj pokušati zakonski promijeniti definicija braka kako bi i homoseksualni parovi sklapali brak i posvajali djecu.

“Po dragome kraju” (2)

Posjed Vugra

Prvi pisani spomen Vugrovca nalazi se u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Emerika iz 1201. godine kojom on potvrđuje sve zemljišne posjede Zagrebačke biskupije, a koje je ona držala u svojim rukama od njenog utemeljenja 1094. godine. U toj ispravi riječ je o „prediju koji se zove Vugra“ (predium que Ugra dicitur). Praedium znači imanje ili posjed, a može značiti i selo (vidi: Bilostenec, Gazophylacium, Zagreb 1740., 1973., 1998.). U svakom slučaju na samom početku XIII. stoljeća to nije bila pusta zemlja, već naselje zvano Vugra (Vugrovec) u kojem su živjeli ljudi.

Dakle, ispravom iz 1201. godine kralj potvrđuje da se zemljišni posjed Vugra nalazi u vlasništvu zagrebačkog biskupa, a dalje u tekstu isprave detaljno su opisane međe ovog posjeda. Tadašnjim žiteljima ovaj je kraj bio dobro poznat, no opis međa za današnje ljude izgleda više nego površan i jedva razumljiv. Tako se spominju potoci u ovom kraju koji su odonda do danas promijenili imena: potok Sepnica, potočić koji teče iz izvora Lutaz, potočić Liševo (Lixen), te „zemlja kanonika“ (misli se na kaptolske zemlje oko današnjeg Popovca i Sesveta), pa dvije ceste (vjerojatno još iz rimskog doba), od kojih je jedna od njih „velika cesta“.

Veći dio zemljišnih vugrovečkih međa, kako stoji u spomenutoj ispravi kralja Emerika iz 1201. godine, obilježene su drvećem: „upravlja se prema hrastu gdje se obnavlja međa busenjem“; „zemljana međa stoji uz krušku“; „uz označeno drvo oskoruša“; „označen hrast i međa od busenja“, i slično. Dalje se spominju: stablo oraha, kruške, jablana, vinograd ili brežuljci. „Označeno stablo“ je značilo da je bilo označeno križom.

Posebna je zanimljivost što su u ovoj ispravi zapisana i tadašnja imena zemljišnih vlasnika čije su zemlje graničile s biskupovim posjedom: „Zemljana međa uz kruške odjeljuje zemlju Bolezoda, odanle se proteže na brdo Meška …, dijeli među s Murgikom; odjeljuje zemlju Mikala. Potočić teče do kuće Zunislava; odjeljuje zemlju Petra, sina Tance (!)“. Sve su to imena ljudi koji su živjeli u Vugrovcu i u njegovoj okolici prije osam stotina godina! Među navedenim osobnim imenima uočavamo kršćansko ime Petar, a možda i Mikal (možda loše zapisano Mihalj ili Mihael). Ostala su imena vjerojatno narodna što potječu još iz poganskih vremena.
Vratimo se imenu Mikal (u ispravi: Mical) koji nas asocira na sv. Mihaela, zaštitnika grobljanske crkve u Vugrovcu. Crkva sv. Mihalja i danas stoji u Vugrovcu iznad današnjeg mjesta, na brežuljku gdje se nekad ovo selo nalazilo. Kažimo i to da su se sva okolna prigorska sela srednjega vijeka nalazila na uzvisinama, a tek su se nakon više stoljeća preseljavala u nizinu, uglavnom bliže prometnim putovima. To isto se dogodilo i Vugrovcu.

Crkva sv. Mihalja, ova stara vugrovečka crkva, i danas služi Vugrovčanima kao grobljanska kapela oko koje mještani Vugrovca i okolnih naselja pokapaju od davnina svoje mrtve. Dakle, ova je crkva bila podignuta na posjedu Zagrebačke biskupije. Očito je da je zagrebački biskup bio i investitor ove crkve, jer nije mogao ljude na ovoj svojoj zemlji ostaviti dugo bez službe Božje.

Crkva sv. Mihalja građena je od nepravilna kamenja. Doživjela je barokne pregradnje, ali se na južnom pročelju održao stari uski romanički prozor. Neznatno zašiljen ulaz u crkvu odaje nam pak gotički luk, što svjedoči o preplitanju romanike i gotike. Možda je to i najbolja potvrda da je crkva sv. Mihalja mogla stajati na ovom svom brežuljku već na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće, odnosno 1201. godine, kad je izdana i isprava ugarsko-hrvatskog kralja Emerika.

Ne znamo kada je i od koga Zagrebačka biskupija dobila posjed Vugrovec. Možda ga je dobila pri samom osnutku Biskupije 1094. godine, ili možda nešto kasnije, ali svakako tijekom XII. stoljeća. Vjerojatno je u to doba sagrađen i Sv. Mihalj.

Najstariji sačuvani podatak o župniku Sv. Mihalja možemo naći u izvješću Jakoba Berengara, papinskog izaslanika za Zagrebačku biskupiju. Ovo je izvješće napisano od 1332. do 1337. godine, a tu je napisano: Lupus plebanus de Vgra et prebendarius; dakle: „Vuk, župnik Vugre i prebendar“. To drugim riječima znači da je crkva sv. Mihalja bila povezana sa Zagrebačkim kaptolom. U jednoj vijesti koja je napisana 13. svibnja 1343. godine u Avignonu, tadašnjem papinom sjedištu, zapisano je i ovo: Papa Klement VI. podijelio je kanonikat Blažu, sinu pok. Vida zvanog Vuk (lat. Lupus), i istodobno dopustio prebendu ove crkve, tj. da može zadržati vođenje crkve (curatam ecclesiam) sv. Mihaela u Vugri i oltar Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj (stolnoj) crkvi.

Vugrovec – biskupski posjed

U XIII. stoljeću pojavile su se neke nejasnoće i promjene u statusu zemljišnih posjeda Vugrovca i Zeline. Godine 1237. ondašnji zagrebački biskup Stjepan priznaje da su ovi posjedi pripadali zagrebačkim kanonicima, ali i dodaje kako „su ta dva predija nama bila veoma potrebna, dali smo im (tj. kanonicima) u zamjenu predij Podgorje sa svom desetinom, i dva otoka na Savi, koji su (do sada) posjedovali Buza i Albert“. Tako je zagrebački biskup Stjepan definitivno uključio Vugrovec u posjede Zagrebačke biskupije.
Zašto je Vugrovec bio veoma potreban Biskupiji, kako je to izjavio zagrebački biskup Stjepan? U Statutu Stolnog kaptola zagrebačkog iz 1334. godine zapisano je da su u Vugrovcu živjeli dvovrsni stanovnici: castrenses et prediales.

Predijalci (praediales) su u Vugrovcu, kao i na ostalim crkvenim posjedima, bili povlašteni ljudi time što su od biskupa, kao vrhovnog vlasnika, dobili na uživanje i obrađivanje komad zemlje (imanje) koje su mogli ostaviti svojim muškim potomcima u nasljeđe. To je tada bila uobičajena praksa srednjovjekovnog prava i društvenog uređenja na crkvenim posjedima.

Druga kategorija stanovnika biskupovog posjeda Vugrovec, a koju spominje Statut Stolonog kaptola zagrebačkog iz 1334. godine, jesu: kastrenzi (castrenses). Kastrenzi su podanici utvrđenoga grada (lat. castrum je utvrđeni grad, utvrda). Dakle, tada je na vugrovečkom području postojao biskupov utvrđeni grad. Premda o toj utvrdi u Vugrovcu nemamo zapisanih izravnih podataka, postoje vijesti koje svjedoče da je ona doista postojala, čak i u XVI. stoljeću. Naime, kralj Ferdinand I. nalaže 1542. godine svome komorniku Stjepanu de Gyula da otuđeni castellum episcopale Vugrense  (utvrđeni biskupski vugrovečki grad) vrati zagrebačkom biskupu Šimunu.

Zagrebački je biskup kao feudalni zemljišni gospodar ne samo odobravao već je svojom ispravom davao i pravovaljanost kupoprodaji zemljišta među svojim kastrenzima. Tako 1297. godine biskup Mihalj objavljuje da je jedan zagrebački građanin drugom zagrebačkom građaninu prodao u trajno vlasništvo „česticu zemlje u našem vugrovečkom okrugu (comitatus = županija?), blizu Sopnice, po običaju i načinu drugih naših tamošnjih kastrenza“.

Biskup obznanjuje „uvjete slobode“

U organiziranju srednjovjekovnog života u Vugrovcu na prijelazu iz XIII. u XIV. stoljeće najdalje je otišao zagrebački biskup Mihalj (1296. – 1303.). Ne znamo točno u kojoj je godini svoga biskupovanja (najvjerojatnije na samom početku) Mihalj proglasio „uvjete slobode“ (conditiones libertatis) tadašnjih i budućih stanovnika „naše nove slobodne vesi Vugrovca (nove libere ville nostre de Vgra)“.

U tom dokumentu biskupa Mihalja stoji: „Neka ti naši stanovnici (Vugrovca) imaju slobodnu mogućnost svake godine izabrati za starješinu vesi, ili staviti na čelo i izmijeniti koga god hoće po općoj volji“.

Glavna je dužnost starješine vugrovečke vesi bila sudovanje. On sudi zajedno sa starcima, tj. iskusnim i uglednim vugrovečkim muževima sve novčane sporove koji nastaju među ljudima. Za ovo suđenje plaća se uobičajena naknada koja iznosi dvanaest denara. No na sajmeni dan „velike zločine, umorstva, razbojstva, krađe i potpaljivanje požara, nanošenje rana i bijenje ljudi dužan je suditi naš vugrovečki župan ili tadašnji kaštelan zajedno sa starješinom vesi“. U takvim parnicama dva dijela novčane naknade pripada županu, a treći dio prima starješina vesi. Visina naknade ovisila je o vrsti parnice. Nijedan sudski spor nije mogao presuditi na dvoboj, već se završavao prisegom svjedoka.

Nadalje, u ovom biskupskom dokumentu, nabrojene su mnoge povlastice koje se odnose na miran život vugrovečkih stanovnika.
“Svaki od njih koji bi se htio drugamo preseliti, ima slobodnu mogućnost prodati svoje kurije (stambene zgrade) i kuće (gospodarske zgrade) i drugo što posjeduje, i sa svojim se dobrima povući kamo bude izabrao, ipak plativši dug svoje kurije“.
“Ako tko od naših stanovnika umre bez potomaka, neka ima slobodnu opciju svoja dobra i posjede oporučno zapisati i ostaviti komu god bude htio“.

“Odredili smo također da se ima u našoj slobodnoj vesi održavati sajam nedjeljom, bez plaćanja ikakve pristojbe; koji žele neka se skupe na tom sajmu u subotu, a ako im se sviđa, mogu ostati do ponedjeljka u podne. Želimo da ustanovljenje tog sajma ne bude na štetu i za dokidanje sajma naše braće Kaptola zagrebačkog u Kašini, ustanovljenoga u davnini, jer će ta naša braća (kanonici) imati mogućnost obnoviti taj sajam u promijenjenom terminu“.

“Ovo ne ispuštamo: da naši dragi stanovnici od sredine nadolazeće korizme u roku od godine dana nama i našem kaštelanu Vugre nisu dužni davati nikakav porez, dug, daću ili pristojbe niti pružati usluge, pače izuzeti su od časti sluga ili duga. Pošto se navrši godina dana dužni su prinijeti nama svake godine na tri svetkovine, tj. na blagdan Sv. kralja Stjepana, Rođenja Gospodinovog i njegova Uskrsnuća uskrsno živinče, od pojedinog doma kokoš i dva kruha i tri marke u zagrebačkim denarima. Slično neka predaju našem kaštelanu svake godine na iste tri svetkovine jednu ovcu, dvadeset kokoši i pedeset kruhova“. (Kaštelan je upravitelj kaštela: castellum ili castrum.)
“Želimo također, da ako naši službenici nasilno odnesu njihovo sijeno, krmivo ili druge stvari, starješina njihove vesi ima pravo uzeti im konja i označiti štetu i nepravdu onome koji je pretrpio, dok mu se ne nadoknadi odnešeno“.

“Naše stanovnike izuzimamo i dopuštamo da budu slobodni od svakog putovanja: ne smiju biti siljeni nositi na konjima ili pješice pošiljke ili pisma k nama ili drugima u bilo kojim našim predmetima“.
Tako je biskup Mihalj, najvjerojatnije 1296. godine, osnovao slobodnu ves Vugrovec i odredio, prema običajima onog vremena, način života vugrovečkih stanovnika. On se i dalje brinuo za „svoju“ ves, pa je 1300. godine kupio komad neke zemlje u Sopnici (južno od vugrovečkih zemalja) „za uporabu i korist stanovnika slobodne vesi svoje Vugrovca za povećanje te vesi“, premda je taj komad zemlje već prije bio kupio biskup Ivan (!).

(Nastavak slijedi!)