Uz dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku

Poznajemo li našeg papu?

Najavljeni posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj događa se u vremenima teške gospodarske i društvene krize hrvatskoga naroda, te sveopće krize vrednota u našem društvu. Također, papa dolazi u prilično izazovnim vremenima za Crkvu, koja se sve više nalazi na udaru sekularizacije pod plaštom modernizacije društva te ateizma „upakiranog“ u prigodničarsko katoličanstvo. Svjedoci smo da povjerenje u Crkvu kao instituciju sve više pada, iako se prema svim istraživanjima još uvijek nalazi među institucijama kojima narod najviše vjeruje te da značajan broj vjernika smatra kako Crkva u Hrvatskoj ne uspijeva odgovoriti izazovima vremena te teškoj društvenoj situaciji.
Dolazak pape Benedikta XVI. stoga doživljavamo kao znak nade, poticaja i ohrabrenja. Svjedoci smo da se nakon njegovih posjeta južnoameričkim državama, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama, ondje počela događati svojevrsna renesansa vjerničkog života. Crkva dobiva novo lice, Bog se čini bližim a papa, unatoč svim predrasudama o „ozbiljnom papi koji neće moći pokrenuti mase“ postaje novi i inspiracija uzor ljudima, čiju vjeru mnogi nastoje poljuljati u današnje doba. U tom novom valu jačanja vjerničkog života posebnu ulogu igraju mladi, laici te novi duhovni pokreti.

Međutim, jasno je da papini posjeti nisu donijeli ploda isključivo zahvaljujući njegovoj višednevnoj fizičkoj nazočnosti u tim državama, već prije svega kvalitetnom pripremom njegova posjeta, svojevrsnom kampanjom u medijima i društvu te posebnim programima molitve, edukacije i zajedništva, u koje su bili uključeni – pored crkvene hijerarhije, zauzeti vjernici laici, komunikacijski stručnjaci, poznate osobe iz javnog života koje su javno svjedočile svoju vjeru… Tako su papine poruke bile vrhunac tih nastojanja, i naišle su na plodno tlo. Zato se nameću pitanja – Jesmo li svjesni ove povijesne prigode, i kako ćemo odgovoriti na ovaj veliki dar? Priprema li se naša Crkva kao zajednica, na ovaj veliki događaj, ili ćemo spavati do proljeća a onda se probuditi, kad tabloidizirani mediji od papina posjeta naprave svjetovni spektakl, pišući o tome gdje će jesti, spavati i koliko će država novca potrošiti na njegovo osiguranje? s druge strane, neki i u vjerničkim redovima već tvrde kako papa Benedikt nije Ivan Pavao II. te unaprijed odustaju od velikih očekivanja. Uvjeren sam kako će takvi pesimisti biti uvelike iznenađeni. Da bismo to shvatili dovoljno je dakle, analizirati njegova posljednja putovanja po svijetu ili pročitati njegovu najnoviju knjigu „Svjetlo života“. Ovaj papa, iako njegov pontifikat predstavlja jasan kontinuitet njegova prijatelja i prethodnika Wojtyle, izazovima vremena i crkvenog života odgovara na sasvim drugačiji način. Njegove poruke su originalne i jasne, često kritične kako prema svijetu, tako i prema vatikanskoj kuriji i crkvenoj hijerarhiji diljem svijeta. Pozornost plijeni profesorskom analitičnošću i istraživačkom racionalnošću. On već spaja nespojivo te mudrošću i mirnoćom osvaja poštovanje i dojučerašnjih protivnika. Ovaj papa pali vjerničku iskru među ljudima na sasvim drugačiji ali prilično učinkovit način. I sam priznaje kako ne voli kad ga se uspoređuje s velikim prethodnikom, skromno priznajući kako on nema ni potencijala, ni stila Ivana Pavla II. Međutim, moram priznati kako me, unatoč svemu, nakon pet godina pontifikata prilično oduševljava – i kao vjernika, i kao skromnog znanstvenika s područja komunikacija.  

Je li Benedikt kopija Ivana Pavla II.?

Kad je u travnju 2005. veliki papa Ivan Pavao II. zatvorio oči u svojoj skromnoj sobici u Vatikanu, stotine tisuća ljudi na Trgu svetog Petra pljeskalo je njemu u čast, baš onako kako su mu pljeskali kad im se daleke 1978. obratio s balkona bazilike svetog Petra, na talijanskom jeziku riječima kako dolazi iz jedne daleke ali prijateljske zemlje te nek mu oproste ako loše izgovara njihov jezik, poručivši svijetu „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu!“. Osjetila se golema praznina, ne samo u Crkvi već i u cijelom svijetu. Teško je bilo i pomišljati na njegova nasljednika, jer se znalo da će se svatko tko stupi na papinsku dužnost u početku se činiti blijedom kopijom velikog pape. U doba pogreba i priprema za konklave jednu od ključnih dužnosti u Vatikanu igrao je njemački kardinal Joseph Ratzinger, papina desna ruka i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, jedan od najboljih teologa suvremnog svijeta, vrhunski pisac i profesor. Bio je to čovjek čijeg su se znanja i odlučnosti mnogi bojali. Bio je osobni prijatelj pape Karola ali ga je papa poštovao i kao odličnog savjetnika pa i korektora u pitanjima kada je dvojio. Neki su ga smatrali preoštrim pa i konzervativnim. No, iščitavajući njegove mnogobrojne knjige i analize možemo zaključiti kako je bio samo iskren i predan, te nije volio nikakva odstupanja od vjerskih istina, makar zbog toga izgubio i na popularnosti. Posebnu pozornost je privukao na sebe kad je vodio Križni put na Veliki petak te 2005. godine. Tada je otvoreno i kritički progovorio o stanju Crkve unutar Zidina te njezinim grijesima. Aludirajući kako poput lađe pušta vodu na sve strane oštro je ukorio mnogobrojne crkvene službenike koji zlorabe svoj položaj i javno sramote Crkvu ili nesavjesno obnašaju svoje dužnosti. Nedugo zatim su se počeli gomilati u medijima različite optužbe o pedofiliji u crkvenim redovima, koje je kasnije kao papa javno osudio ispričavajući se žrtvama. U svakom slučaju, Ratzinger se pokazao kao oštar branitelj izvornih načela Crkve, koji nema namjeru nikome podilaziti, niti birati riječi, već samo zaštititi pravovjernost i pročistititi vatikansku Kuriju i crkvenu hijerrahiju diljem svijeta, u kojoj se očito nakupilo i negativnosti. Naime, javna je tajna da Ivan Pavao II. zbog mnogobrojnih svjetskih obveza ali i bolesti posljednjih godina nije se ozbiljnije hvatao u koštac s vatikanskom administracijom. Ratzinger je na određeni način upozorio na potrebu toga, jer nije težio popularnosti ni potpori kolega. Naime, navršivši 75 godina tražio je umirovljenje od pape i sebe je već vidio kako u miru priprema nove teološke knjige, negdje u Bavarskoj. Međutim, unatoč svim drugim kandidatima koje su mediji isticali kao moguće nasljednike Ivana Pavla II., Božja ruka ali i većina kardinala upravo su u njemu vidjeli logičan najboljeg nasljednika pape Poljaka. S jedne strane je predstavljao kontinuitet, jer je ionako većinu prethodnih odluka pripremao s njime. A s druge strane, upravo u njegovoj znanstvenoj racionalnosti, poznavanju Nauka i okrenutosti prvenstveno Vatikanu mnogi su vidjeli priliku da Sveta stolica stane „malo na loptu“ i posloži stvari doma – u Crkvi.

Benedikt XVI. kao jamstvo

Kad se tog proljetnog dana s balkona prolomio glas „Habemus papam!“ tisuće ljudi na Trgu svetog Petra su osjetili olakšanje. Zapravo su bili sretni jer je ovog puta iznenađenje izostalo. Kardinali su išli na provjeren izbor i očito nisu pogriješili. Benedikt XVI. uzeo je ime po svecu zaštitniku Europe i odmah se bacio na posao. U nekoliko mjeseci promjenio je gotovo sve ključne osobe u vatikanskoj državi. Utjecao je otvaranje i procesuiranje mnogobrojnih skandala u crkvenim redovima. Menadžerskim rječnikom bismo rekli – zaveo je reda! Istodobno je pokušao nastaviti komunikacijsku politiku i otvorenost svijetu Ivana Pavla II. Iako ne voli putovanja i letenje nastavio je obilaziti svijet, motivirati i poticati ljude te se boriti za prava najobespravljenijih. No, za razliku od svoga prethodnika koji je bio medijski čovjek i plijenio svojom pojavom, papa Benedikt se ponaša kao dobri stari profesor, koji govori jasno, argumentirano i slikovito. On osvaja svojom intelektualnom snagom i racionalnošću. Dovoljno je prisjetiti se posjeta Britaniji, gdje je unatoč skepsama tamošnjih novinara, fascinirao britansku kraljicu. Mnogi kojima se u početku nije sviđao, zavoljeli su ga jer su shvatili da svojom čvrstom rukom vodi Crkvu a pritom ipak pokazuje otvorenost, ekumenizam i spremnost za dijalog. Jasno je poručio kako su Židovi zapravo naši oci u vjeri, omogućio je protestantskim biskupima te kineskim biskupima koji su birani od strane tamošnjih vlasti, a koji su priznali papu, povrat u okrilje Katoličke Crkve. Omogućio je svećenicima da služe misu i po starom latinskom obredu, kako bi pokazao kontinuitet između vremena prije i nakon Drugog vatikanskog koncila, a ne potpuni prekid s prošlosti i tradicijom. Ne ustručava imenovati redovnike na visoke dužnosnike u Vatikanu ili biskupske službe, tvrdeći kako samo traži najbolje… Javno se bori protiv diktature relativizma, izostanka odgovornosti velikih i moćnih prema naslabijima i ugroženima. Otvoreno progovara da Svijet srlja u propast, nastavi li s nebrigom za okoliš, ekologiju i sl. Ima jasna stajališta, utemeljna u stvarnom životu, o ljudskoj seksualnosti, uporabi prezervativa i sl. Ne boji se reći kad o nečemu dvoji, ili kad mu nešto smeta, pokazujući svoje ljudsko lice.

Papa vrhunski komunikator

Pritom je nastavio pisati knjige i enciklike i fascinirati svijet svojim jednostavnim stilom, koji otkriva duboke istine o Bogu i čovjeku. Njegova djela se čitaju poput bestselera, a najnovija knjiga „Svjetlo života“ u biti je jedan jako životni i novinarski poželjan intervju, u kojem otvara srce i dušu te progovara kao običan čovjek, kojeg je eto zapala ova časna dužnost, iako to nikako nije želio. Njegova djela i intervjue tako mogu čitati čak i nevjernici, jer se kod njega ništa ne podrazumijeva, već za sve iznosi jasna stajališta i svima razumljive argumente. Benedikt XVI. možda nas neće iznenađivati poput svoga prethodnika medijski atraktivnim projektima i potezima, ali će sigurno svojim racionalnim i temeljitim potezima pridonijeti jačanju položaja Crkve u društvu, prevladavanjem svih kriza, koje su opterećivale ovu zajednicu posljednjih godina. Također ne smijemo zanemariti ni redefiniranje pojedinih odluka svojih prethodnika, za koje ovaj papa ima jasnija tumačenja utemeljena u realnosti. Jasno to ovaj papa može priuštiti kao vrhunski tumač vjerskih istina, bez bojazni da će ga se usuditi netko kritizirati. Papa se pokazuje i kao dobar poznavatelj politike, s naglaskom na Europsku uniju, gdje nastoji afirmirati kršćanske vrednote. Njegova posljednja putovanja su vezana uz tu misiju, pa i skori dolazak u Hrvatsku, čije članstvo u EU zdušno podupire, kao i njegov prethodnik. U svakom pogledu Benedikt XVI. se sve više nameće kao dobar nasljednik velikog Ivana Pavla II. Iako se činio prijelaznim rješenjem, čini se da će njegov pontifikat ostaviti također snažan pečat te da će svome nasljedniku ostaviti „posloženu“ i „osvježenu“ Crkvu, spremnu za nove velike iskorake. S nestrpljenjem očekujemo njegovu proljetnu poruku hrvatskom narodu…

Dr. sc. Božo Skoko (www.hkz-mi.hr)

Uz beatifikaciju Ivana Pavla II.

Papa Ivan Pavao Veliki otišao je prije šest godina u Kuću Očevu. No, o njemu njemu i njegovu djelu još uvijek sve većom snagom bruji čitav svijet, a ovih dana bit će u Rimu uzdignut na čast oltara. Riječi zahvale i poštovanja za njegovo svjedočenje upućuju vjernici svih vjera, pa i oni koji se proglašavaju ateistima i agnosticima. Mogli bismo i mi, opet, redati velike riječi i ponavljati ono što je već izrečeno, ali kao Hrvati katolici imamo svoje specifikume u odnosu prema Papi pa ćemo se time i ravnati. Valja nam se osobno prisjetiti i za budućnost zabilježiti djela koja nam učini ovaj veliki i sveti Papa.

Ivan Pavao II. uzdrmao je temelje bezvjernog komunizma i pomogao mnogim narodima da dođu do svoje slobode. Podupirao je stvaranje hrvatske države i u maglama svjetskih zloba i nejasnoća isticao pravo na naše samoodređenje, slobodu i dostojanstvo. Tri puta je posjetio “plemenitu zemlju Hrvatsku”, pa i usred ratnog vihora koji je harao našom državom. Papa se u svim prigodama jasno zauzeo za naša narodna prava, savjetujući pritom da uvijek u svom okruženju budemo čimbenik mira, pomirenja i opraštanja. Hrvatska država je stvorena, a Papa je do zadnjeg daha bdio nad njenom sudbinom. Od Hrvatske i Hrvata je mnogo očekivao, a budućnost će pokazati koliko smo časni i kako ćemo odgovoriti na temeljna načela koja je on s Crkvom katoličkom zastupao.

Prigodom svog drugog pohoda Hrvatskoj na čast oltara uzdigao je prvog heroja u koloni hrvatskih pobjednika, zagrebačkog metropolitu kardinala Alojzija Stepinca, te ga tako postavio za svjetionik budućim naraštajima da prema tom svetom čovjeku ravnaju svoju ovozemnu vjeru i kršćansko domoljublje. Beatifikacijom kardinala Stepinca skinuo je hrvatsko domoljublje s križa, a narod ohrabrio da ustrajno kroči u budućnost ljubeći, poput Stepinca, Boga, Crkvu i Domovinu. Isticanjem mučeništva i svjedočanstva kardinala Stepinca pomogao je i Crkvi u Hrvata da manje luta i da jasnije ocrta svoj put služenja hrvatskom narodu. Uz svetačku dimenziju, Papa je uvažio i onu domoljubnu koju su i neki crkveni ljudi htjeli odrezati od Stepinčeva djela. Za uzore katolicima je u sljedećim pohodima Hrvatskoj proglasio blaženom sestru Mariju Petković u Dubrovniku, a u Banja Luci uzornog laika Ivana Merza. Htio je da hrvatski naraštaji upru pogled prema Svetoj Hrvatskoj, te da u ozračju vjere i svetosti grade svoju budućnost.

Narode svijeta, pa i nas Hrvate usmjeravao je, osobnim primjerom pokazujući i svjedočeći, prema Kristovoj istini i ljubavi. Uz naslov “Veliki” moglo bi mu se sigurno pridodati i “Papa ljubavi” ili “Papa života”. Nauk kojeg je donosio svijetu sve je ovo neraskidivo nosio u sebi. Ipak, encikliku “Evangelium vitae” Papa je smatrao stožerom svojeg naučavanja i nastavkom enciklike “Humanae vitae” pape Pavla VI. Hrabro se usprotivio i kritičarima iz crkvenih redova i beskompromisno odbio ponudu sinkretističkog “novog morala”. Upravo zbog ovakvog stava nije dobio Nobelovu nagradu koju je deset puta zaslužio. Sve to govori s kakvim je i s kakvim svijetom i snagama imamo posla.

Ivan Pavao II. – Papa ljubavi kao i mnoge pape prije njega zalagao se i borio za ljudsku ljubav, obitelj i život. Suprostavio se dramatičnom ubijanju nerođenih i eutanaziji, suprostavio se ratovima i terorizmu dajući svijetu ponudu Kristova nauka koji jedino spašava. Pokazao se i kao iskren zaštitnik žena i svih drugih potlačenih ljudi.

Sve ovo sadašnji i budući hrvatski naraštaji ne smiju zaboraviti. Uz dužno sjećanje i zahvalnost valja ojačati odluku da ćemo uvijek ostati vjerni Kristu i po primjeru velikog pape Ivana Pavla II. na milost uzvratiti radošću života i ljubavi. Time se danas, budimo realni, na ovim prostorima gdje demografski izumiremo ne možemo baš dičiti. I čini nam se na trenutke da nam Papa zajedno s Kristom ponavlja: “Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.” (Lk 23, 29) Pouka je jasna: zamislimo se nad svojim svjedočenjem vjere, nad svojim doprinosom ljubavi i životu u ovom narodom koji svojom kapljom pomaže tkati slap Crkve Božje. To je Papa od nas uvijek želio! Zato: obrišimo suze i učinimo svoje “Za Boga i Hrvatsku dragu!. I na nebu Papa će nam biti zahvalan!

(m.k.)

Uskrsna poruka kardinala Josipa Bozanića

Draga braćo i sestre!

1. Zakoračili smo u posljednje razdoblje pripreme za pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj početkom lipnja ove godine. Već mjesecima kršćanski poziv i crkvenost živimo u svjetlu riječi: Zajedno u Kristu. Ulazeći u otajstvo Velikoga tjedna, pogleda usmjerena na Kristovu muku, smrt i uskrsnuće, te na dar Božjega Duha, to nam se geslo objavljuje u svojoj punini. Sveti dani koji su pred nama obuhvaćaju čitavu povijest spasenja, pojedine ljudske živote i život naroda.
Hrvatski su vjernici stoljećima snažno proživljavali to središte liturgijske godine i u njemu tražili novo izvorište za svoju vjeru i usklađenost života s Božjim naumom. Upravo je duhovnost vazmenoga ciklusa oblikovala divna ostvarenja naših kulturoloških izričaja i to u trenutcima velikih kušnja.
Ni ove godine nismo pošteđeni kušnja. Uronjenost u Kristovo otajstvo zahtijeva od nas da se suočimo s ljudskim prosudbama, osudama i odlukama koje ranjavaju istinu i zanemaruju pravednost. No, upravo Kristov križ govori o neraskidivome savezu Boga s čovjekom i o proslavi u poniženju. U križu je nijekanje ljudske sebičnosti i laži, ali u križu živi i ljepota združenosti s nebom.
Čovjek i svijet stvoreni su da bi živjeli u zajedništvu s Bogom. No, grijeh je narušio tu ljepotu i unio razdor, udaljavajući čovjeka od Boga te unoseći nemir i strah. Tako nas svaki dan u Velikome tjednu i Svetome trodnevlju vodi u susret sa suprotnostima: s jedne strane zajedništva s Bogom, a s druge odbacivanja tog zajedništva; nalazimo se unutar povijesti ljubavi, agonije i slave. U svjetlu vazmenog otajstva pokušat ćemo bolje spoznati što znači živjeti: Zajedno u Kristu, na što nas poziva geslo koje je izabrano za pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj.
 
2. Na Cvjetnicu smo dionici Isusova ulaska u Jeruzalem. Pred nama je hod u kojemu smo pozvani prepoznati Gospodara povijesti, klicati Kralju svega stvorenoga i slaviti Ljubav koja prinosi žrtvu jedanput zasvagda, kako bismo se mi mogli klanjati u duhu i istini te svakodnevno prinositi duhovnu žrtvu svojim sebedarjem.
Prepoznati Boga, prvi je korak u hodu prema Uskrsu i zajedništvu u Kristu. Kako bi se prepoznalo Boga potrebno je gledati očima srca i raspoloženjem djece koja su klicala Isusu i u kojima je Crkva vidjela sliku same sebe, vjernika koji od Boga mole svjetlo za hod prema Kalvariji na kojoj sve umire i sve ponovno biva uskrišeno.
I dok će se oko ulaska na vrata Jeruzalema i ljudskih srdaca mnogi naći u zajedništvu, i dok će se radovati Isusovoj blizini, drugi će prihvatiti snagu razdora i u poklik: Hosana! unijeti urlik: Raspni ga! koji će postajati sve jači i prodorniji. Nada slabi, a Božja je blizina sve manje prepoznatljiva. Nedjelja muke Gospodinove podsjeća nas da je naša vjera uronjena u proturječnosti povijesti.
Biti zajedno u Kristu znači nositi prepoznatljivost Božjega lica u svagdašnjici.
 
3. Na Veliki četvrtak Isus pere noge svojim učenicima, da bismo imali »udjela s njime«; daruje nam Euharistiju, da bismo živjeli njegovu Prisutnost. Kad je došao njegov čas, da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu, On u darivanju sebe preobražava križ i našu ljudskost. Njegov je čas najljepši dar čovjeku, pozvanom u dioništvo vječne ljubavi.
U konkretnosti čina pranja nogu, koji ima proročku poruku, Isus očituje svoje otajstvo: odlaže odjeću slave i uzima ruho ljudskosti; opasuje se ljubavlju, postaje slugom, da bismo mi – očišćeni njegovom riječju i ljubavlju – mogli biti za stolom Božanske gozbe. Krist nas je oprao snagom svoje krvi, bezgraničnom ljubavlju »za život svijeta« (Iv 6, 51). U svojim sakramentima Gospodin uvijek iznova dolazi pred nas, tražeći da mu predamo grijehe; dao nam je primjer da se i mi služenjem ponizno predajemo jedni drugima preobražavajući svijet i svoje zajedništvo.
I na Veliki četvrtak primjećujemo proturječje u kojem živi kršćanska ljubav. Za istim stolom zajedništva našla se i neizreciva izdaja koja ne uzmiče čak niti pred blagim Isusovim pogledom i riječju prijatelj. No, Bog nam je darovao Euharistiju i zato da zajedništvom Kristova stola otklanjamo i ublažujemo mrak trpljenja, tamu savjesti i snagu zla.
Biti zajedno u Kristu znači preobražavati svijet darom ljubavi i prisutnosti Onoga koji nas je prvi ljubio.
 
4. Na Veliki petak čini se kao da je zajedništvo s Kristom razoreno, a ljubav izgubila smisao. No, zajedništvo je sačuvalo znak u milosrđu pruženoga rupca, utisnutoga lika patnje, sućuti koja je barem malo ponijela Isusov križ, u boli koja je promatrala Raspetoga u dovršenju Očeva djela.
Kristov križ objavljuje da se ništa vrijedno na ovome svijetu ne može ostvariti bez prianjanja uz istinu. U trenutku kada se smrt sastala sa životom, kako pjevamo u liturgiji, Krist prolazi pored svakoga od nas i pita nas gdje se to nalazimo: u ravnodušnosti mnogih ili u velikodušnosti nekolicine. I samo onaj tko je kušao iskustvo boli može istinski razumjeti Kristov križ i današnje križeve. Križ nema smisla za one koji se pouzdaju u sebe, u svoje sposobnosti, moći i znanje. Na Veliki petak živimo istinu da se život i zajedništvo u Kristu ostvarenju darivanjem vlastita života. Tko umire iz ljubavi, živi vječnost.
Sva nestalnost, neistina, nijekanje života nalazi se u navještaju Kristove muke. Ljudsko zajedništvo preuzelo je jezik mržnje i odbijanja. Sve što je moguće staviti na kušnju upravo je tako postavljeno pred nas. Veliki je petak konačno razotkrivanje čovjeka u njegovu odnosu prema samom sebi, prema drugima i Bogu. Isus je osuđen jer je vraćao u život, ozdravljao, unosio svjetlo istine i oslobađao srca ljudi od zla. Nije prihvatio slavu i čast, nego je izabrao život neuglednosti i napuštenosti, darovavši svjetlo novoga zajedništva. Krista na križu prepoznaju samo oni koji su izabrali iskru i pogled ljubavi.
Biti zajedno u Kristu znači prihvatiti križ i živjeti mudrost Kristova križa, otvarajući srce otajstvu uskrsnuća s pogledom ljubavi prema siromašnima, tužnima, gladnima, pogođenima nepravdama…
 
5. Sjetimo se kako su neki, dok je Gospodin išao u Jeruzalem, zamolili da vide Isusa, a On je odgovorio prispodobom o pšeničnome zrnu koje treba proći kroz smrt, da bi donijelo mnogo roda. Vazmeno bdjenje i svetkovina Uskrsnuća pokazuju kako Bog ulazi u naš život i kako mi krštenici više nismo tek osobe jedna pored druge. On povezuje naš život sa svojim te postajemo jedno s njim. U zajedništvu smo zbog Krista u nama, koji je nadvladao svaku ljudsku udaljenost (usp. Ef 2, 13).
Noć Kristova uskrsnuća daruje svjetlo zapaljeno iskrom ljubavi koju Golgota nije mogla utrnuti. Svijet je obasjan novim sjajem a vjernicima su darovane oči vjere. Pred njima se, doduše, nalazi mnoštvo znakova smrti, ali one vide život te prepoznaju znakove nade i odjeke pjesme koja je Krista pratila na Cvjetnicu.
Od prepoznavanja Boga u Isusu, do ulaska u tamu i suočavanja sa smrću, sve do novoga prepoznavanja Života – to je Pasha, to je Vazam u kojemu živimo zajedništvo. I učenici su, dolazeći na Isusov grob na uskrsno jutro morali ući i još se jedanput suočiti sa znakovima smrti, ali im je vjera progovorila o Živome i uvela ih u neraskidivo zajedništvo. Pred smrću s kojom se kršćani svakodnevno susreću, oni znaju da se Uskrs događa po djelima ljubavi, po Riječi i lomljenju kruha, po znakovima zajedništva koji progovaraju Mariji Magdaleni i učenicima na putu u Emaus.
No, ni otajstvo uskrsnuća nije lišeno osporavanja i narušavanja zajedništva. Posijano zrnje Božje svjetlosti suočava se sa zrnjem sumnja koje donose plodove razjedinjenosti, tjeskobe i očaja. Početna laž kojoj se čovjek priklonio neprestano traži okretanje od Boga.
Isus je za sebe rekao da je »Put, Istina i Život«. Time je, na sažet način, izrekao otajstvo Vazma. Razmatrajući pojedine sastavnice slavlja Velikoga tjedna vidimo da je njegov ulazak u Jeruzalem put ljubavi, prinošenja, darivanja. Vidimo da se na Posljednjoj večeri i na Kalvariji objavljuje Istina kao vrelo Života.
Biti zajedno u Kristu znači živjeti božanskim životom u Duhu Svetome koji obnavlja.
 
6. Dragi vjernici, pripremajući se za dolazak Svetog Oca u Hrvatsku, iskušavani događajima koji nas žele skrenuti s puta Istine i Života, suočimo se sa svojim iskustvima u kojima ćemo, nedvojbeno, pronaći i nezadovoljstva te iskustvo grijeha, ali ne previdimo Krista koji dolazi k nama, koji se sagiba pred nama da nas zamoli za poniznost i da nas očisti, koji nas poziva za svoj stol, a prazninu i razočaranja preobražava u novi život.
Braćo i sestre, ne zaboravimo moliti za naše zajedništvo, čuvajmo ono od čega istinski živimo kao obitelji, kao Crkva i kao narod. Molimo Duha ljubavi i radosti da nam udijeli svoju snagu, da se ne bojimo svoje nemoći, nego da se oslanjamo i pouzdajemo u Božju svemoć. Tomu smo bili toliko puta svjedoci u našoj povijesti. Pozvani smo potvrditi to svjedočanstvo, a najljepša prigoda za to pruža nam se dolaskom na slavlja s Benediktom XVI. u Zagrebu, 4. i 5. lipnja 2011. godine. Pozivam vas, drage katoličke obitelji, vas, dragi mladi, i sve vas, dragi vjernici, da dođete na susrete s Papom te očitujete radost naše katoličke vjere.
Mi znamo da smo zajedno u Kristu i zato se radujemo proslavi Uskrsnuća. Svima vama do kojih dopiru ove moje riječi čestitam: Sretan Uskrs!
Vaš nadbiskup,
 
† Josip kardinal Bozanić
 
U Zagrebu, na Cvjetnicu, 17. travnja 2011.