Grješnici i sveci (Ususret blagdanu Svih svetih)

Ako danas pokušate prosječnim vjernicima pričati o pozivu na svetost brzo ćete naići na refleksni otpor. Ništa bolje nećete proći ako nastojite probuditi njihov interes za to poslanje, ako vaš govor želite potkrijepiti nekim primjerima iz crkvene prošlosti. Pozivati na svetost kao da je zahtijevati nemoguće, a pričati o svecima kao da je govor o nestvarnom. Činjenica jest da je ne samo u srednjem vijeku nego sve do nedavno štovanje svetaca bilo povezano s praznovjerjem, a i trgovinom. Za svaki grad i svako zanimanje, protiv svake bolesti i brige zazivali su se drugi nebeski zaštitnici. Kod štovanja ohrabrujućih uzornih Kristovih svjedoka višestruko je znalo doći do uzajamnog konkuriranja tih nebeskih „nadljudi“. Kao da je Crkva svojim pretjerivanjima u govoru o životu pojedinih svetaca iste zapravo udaljila od nas.

Stoga nije začuđujuće da danas mnogi kršćani ne žele biti „sveci“. Usudio bih se reći da tako odgovaraju jer su iskreni. Naime, svatko od nas je grješnik. Ako smo svi grješnici, zašto onda Crkva, a i Biblija, toliko govore o svetosti? Zašto, primjerice, apostol Pavao sve kršćane naziva „svetima“ (Rim 12, 13)? Istovremeno smo grješnici i sveci. Živo proturječje, svatko od nas!

Svi mi, naime, osjećamo neograničenu čežnju. Zašto nam zapravo ništa nije dostatno, ne može nas u konačnici zadovoljiti? Zašto i kod najvećega i najljepšega želimo dalje, više, potpunije, trajnije…? Zašto imamo poteškoća kod izbora poziva? Zato jer ne želimo biti nešto, nego tako rado sve. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno: svatko od nas na tajnovit je način sve! Jer, tko čovjeka ograniči na njegovu zemaljsku narav, nije ga shvatio. Svatko nosi u sebi i božansko.

Ta trajna rastrganost u nama između božanskoga i zemaljskoga i najvećim umovima ovoga svijeta nešto je nedokučivo. I upravo taj ograničeni pol u nama nikada ne uspijeva izdržati susret s neograničenim. Ali, to nije samo naša razapetost nego ujedno i izvor traženja, kreativna radoznalost i uopće znak naše veličine.

A smrt? Da pješčani sat naših života svakodnevno kroči svome kraju, zna svatko, ali to još ne znači da smo toga trajno svjesni. Nije to moralizirajući kažiprst katoličke provenijencije nego činjenica naših života. Razmišljati o tome nije samo domaća zadaća vjernika nego i onih koji misle ili samo kažu da ne vjeruju. Pred smrću smo svi isti. Ona podriva svu našu životnu sigurnost. Svatko želi živjeti. Čak i onaj tko kaže da želi umrijeti, zapravo ne želi umrijeti nego želi reći: „Ovako ne želim više živjeti!“

Činjenica jest da o smrti nerado pričamo. Gotovo svaki govor o smrti kao da je kvarenje raspoloženja, a ne traženje smisla života. I kao da uvijek bivamo zatečeni okolnostima da nam je razmišljati ili čak progovoriti o smrti. A već sama pomisao na smrt vrhunac ima upravo u pitanju je li smrt kraj? Čitav život u sebi nosimo čežnju za životom koji traje, bez osobitog računanja sa smrću. I što nam se događa? Smrt nas svaki put iznova zateče, pogodi, ranjava, dezorijentira, tjera u očaj, sumnju, a najčešće u bijeg. Ne toliko bijeg pred smrću, nego bijeg pred životom u perspektivi zemaljskog kraja. A život već od samoga početka implicira životni put koji vodi do kraja. Da, najevidentnija činjenica naših života jest upravo smrt: za vjernika i nevjernika. Pred smrću svi smo jednaki, razlika je samo u našem odnosu prema smrti.

Izgleda da o tuđoj smrti razmišljamo i govorimo bez poteškoća. Ali kad pomislimo na vlastiti kraj životnog puta – zanijemimo. Znajući da se njegova životna svijeća gasi, na pitanje boji li se smrti, stogodišnji svećenik je odgovorio: „Ne, nemam straha, jer tek poslije smrti zapravo počinje život. Zasad se nalazim samo u predsoblju života!“

Priznajem, olak odgovor, ali nipošto i jeftino rješenje. Svatko od nas mora naći svoj odgovor na to pitanje. To nije teoretiziranje smrti nego pitanje života: smisla ili besmisla našega životnog puta, odnosno vječnog života ili vječne smrti. Je li to daljnje pojednostavljivanje odnosa života i smrti? Jest, ali sva odlučujuća pitanja naših života nadasve su jednostavna, no ne i laka pitanja!

Skoro 70 godina je prošlo otkako je u nacističkom koncentracijskom logoru ubijen veliki njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, pripovijedao je iza zatvorskih rešetaka svom prijatelju o razgovoru što ga je nekoć vodio s nekim francuskim svećenikom. Razgovor je počeo neuobičajenim pitanjem:

„Što bi ti želio postići u životu?“

„Želio bih svakako postati svetac!“, odgovorio mu je svećenik. Bonhoeffer se za­mislio i nakon izvjesne šutnje odgovorio: „Ja u životu želim samo jedno: Učiti vjerovati!“

Za Bonhoeffera „učiti vjerovati“ značilo je potpuno se odreći težnje da se postigne nešto veliko. Učiti vjerovati ne pripada samo prošlosti nego i sadašnjosti, dakle i nama. A učiti vjero­vati nije ništa drugo nego životni program za sve ljude, program za sve one koji žele imati i uopće slijediti vrijednosti koje nadilaze vlastiti tanjur, površnost, dopadljivost.

Stoga je blagdan Svih svetih naš blagdan, svetkovina nas običnih ljudi. Crkva nije samo i jedino građevina sagrađena od velikana, izvanrednih osoba, čiji se životopisi prepričavaju, čija imena dobivaju novorođenčad ili novoposvećene crkve. Jer, u svete se može ubrojiti svakoga tko je gladna nahranio, žedna napojio, žalosna utješio…

Sve njih Isus prepoznaje kao svoje i vodi ih u vječnu ljubav kao svoje prijatelje i braću. Naime, veličina svetaca upravo je bila u tome što nisu bili daleko od života, dapače, voljeli su život, voljeli su svakodnevicu. Ni od nas se ne traže nikakvi izvanredni ili nadljudski čini, nego sasvim obične i male stvari od kojih je sastavljen naš svagdašnji život. Takva ljubav prema životu jest Bonhoefferov i naš „učiti vjerovati“, odnosno početak svetosti u vremenu za vječnost.
 
Frano Prcela, O.P.
Institut M.-D. Chenu Berlin (www.hkz-mi.hr)

Besmislenost psovke

U Africi, kao i u mnogim zemljama srednje Europe riječi psovke uopće ne postoje u rječniku. Često se upravo po psovci u inozemstvu, među stotinama drugih, prepoznaje naš (balkanski) čovjek. Žalosno ali istinito!

Znameniti starogrčki pripovjedač Ezop bio je siromašan rob. Jednom ga gospodar pošalje k trgovcu rekavši mu: “Kupi mi najbolju stvar koju tamo nađeš.” Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: “Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?” “Da”, odgovori Ezop, “jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krjepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra.” “Bravo, Ezope”, klikne gospodar, “sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!”

Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: “Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!” Ezop protumači: “Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla.”

Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti. Naše riječi, dakle, mogu biti lijepe i ružne. One su toliko važne jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: “Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.” To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Riječima, dakle, hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, pjevamo, molimo… ali riječima također proklinjemo, đavlu predajmo, mržnju stvaramo, ogovaramo, klevećemo…

Vrli Hercegovci pjevaju u gangi, između ostaloga, i ovo: Da je Isus Hercegovac bio, tko bi njega razapeti smio? Pitam se: Zar Te igdje itko razapinje kao tvoj “vjerni” hrvatski narod? Potaknut ne samo ovim napjevom, nego i prekrasnim tekstom kojega na nekom mjestu nađoh, želim sa svima vama podijeliti kratko razmišljanje o psovci ali i ogorčenje u najmanju ruku, da se uopće o ovome treba pisati.

U Starom Zavjetu čitamo tekst: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli, neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: ‘Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti’.” Znam da Hercegovina ima dovoljno kamena, ali ne znam ima li ga dovoljno da se izvrše sva “kamenovanja bogo/psovača”! Ne trebamo “kamenovati”, jer Isus vrlo elegantno reče: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8,7), ali se možemo zamisliti nad tekstom koji slijedi o besmislenosti psovke.

S religijskoga stajališta:
a) psovka je pljuvanje Bogu u lice;
b) njome psovač ponižava Boga;
c) psovka vrijeđa sve kojima je Bog najveća svetinja.

S kulturnoga motrišta:
a) psovka je znak nekulture i jezičnoga siromaštva;
b) psovka je pasji govor: pas, psa – psovati, psovka (lajanje);
c) psovka je nerazumna, jer je usmjerena protiv Boga kojega psovač redovito ne drži krivim za svoju ljutnju; ona je neshvatljiv način pražnjenja vlastite agresivnosti.

Sa zdravstvenoga gledišta:
a) psovka svjedoči o unutarnjem osjećaju nesigurnosti, straha i manje vrijednosti, razara živce;
b) ostavlja prazninu, nemir, nezadovoljstvo;
c) psovka stvara jednu vrstu duhovne šizofrenije koja prelazi u duševnu šizofreniju.

S pedagoškoga stanovišta:
a) psovka truje ljudsku dušu okrutnošću;
b) psovka daje loš primjer: psovaču ništa nije sveto;
c) zagađuje duhovnu atmosferu i stvara psovački mentalitet.

S nacionalnoga odredišta:
a) dok naši psovači ratuju protiv Boga, mi kao narod nemamo u koje ime očekivati njegovu pomoć;
b) dok milijuni molitelja stvaraju obrambeni štit oko našega naroda, istodobno naši psovači svojim raketama probijaju taj štit i omogućuju neprijateljski prodor;
c) u očima kulturnih ljudi i naroda svaki naš psovač prikazuje Hrvate kao neuljuđene prostake, pa tako sramoti svoj narod.

S prosudbeništva koristi:
a) psovka nikad ništa i nikome ne koristi;
b) psovač ruši izvor i oslonac ljudskoga dostojanstva, pa stoga gubi pravo na poštovanje u društvu;
c) psovači ne će gledati lica Božjega, kaže sv. Pavao.

Ne zaboravimo da smo i mi dionici grijeha ako nismo opomenuli “brata” svoga! Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i jednom, ako Bog dadne, vječni život. Pametnu dosta!

Piše: don Mladen Šutalo

Hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu

Tradicionalno hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u hrvatsko nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke ove će se godine održati u subotu i nedjelju, 10. i 11. rujna.

Za mlade koji će u subotu, 10. rujna krenuti u Mariju Bistricu bit će organiziran poseban hodočasnički vlak koji će krenuti u 7:20 sati s Glavnog kolodvora u Zagrebu prema Konjščini. Zaustavit će se na postajama: Vrapče, Gajnice, Zaprešić i Zabok gdje će se priključiti skupine s većim brojem prijavljenih mladih. Mladi koji ne će putovati vlakom i skupine mladih iz različitih dijelova Nadbiskupije okupit će se u 9:15 sati u Konjščini, odakle će se planinarskim putevima krenuti prema Mariji Bistrici, gdje se očekuje dolazak oko 13:00 sati.

U srijedu, 24.kolovoza, u 19:00 sati u dvorani “Vijenac” na Nadbiskupijskom pastoralnom institutu (Kaptol 29a), održat će se pripremni sastanak svih voditelja skupina mladih za hodočašće u Mariju Bistricu na kojima ćete saznati ostale detalje.
Zbog velikog broja mladih koji se očekuju na ovom hodočašću potrebno je da župa prijavi točan broj mladih najkasnije do utorka, 5. rujna u Povjerenstvo kako bismo se pobrinuli za smještaj (spava se u školi i šatorima).
Cijena putnih i organizacijskih troškova iznosi 55 kn po osobi. Uplatu možete izvršiti kod prijave mladih.

Program hodočašća
subota, 10. rujna

7:20 – polazak hodočasničkog vlaka s Glavnog kolodvora prema Konjščini
9:15 – hodočasnički put kreće iz Konjščine prema Mariji Bistrici (hodočasti se planinarskim putevima)

13:00 – dolazak u Mariju Bistricu, smještaj u školi i šatorima
15:00 – kateheza i svjedočanstvo don Damir Stojić (prilika za ispovijed)
17:30 – susret biskupa s mladima
20:00 – služba svjetla
21:15 – predstava: Ljubav ili strah
22:30 – euharistijsko slavlje i klanjanje

nedjelja, 11. rujna

9:00 – križni put
11:30 – misno slavlje s hodočasnicima iz Zagreba
14:00 – polazak prema Konjščini
16:15 – polazak hodočasničkog vlaka prema Zagrebu
 
www.pastoralmladih.hr