VUGROVEC

Na istočnim stranama Zagrebačke gore, uz gornji tok potoka Vuger, a udaljen svega oko 15 kilometara od Zagreba i samo pet kilometara sjevernije od Sesveta, smjestilo se po veličini drugo veće prigorsko naselje sesvetskog kraja – VUGROVEC. Na samom ulazu u Vugrovec, na raskrižju putova, dočekuje nas raspelo s gostionicom „Dvije vrbe“ koja nas sjetno podsjeća na davna vremena kada su ovdje bile zelene livade i bujne krošnje vrba što su se naginjale uz Vuger potok, a on se vijugavo i „fletno“ provlačio kroz njih i odavde se sve polaganije spuštao u nizinu prema Sesvetama i sve do svoga ušća u Savu. Vijugavom i uskom cestom najprvo se ulazi u Donji Vugrovec, a potom u Gornji Vugrovec sve do Planinarskog doma na brijegu, ili se pak skreće lijevo prema Gorancu i Čučerju. Lijevo od naselja Vugrovca, iznad i oko drevne kapelice Sv. Mihaila, nižu se poznati vugrovečki vinogradarski predjeli. Recimo samo još i to da Vugrovec u sebi ima još puno toga interesantnog, lijepog i posebnog pa ovdje rado navraćaju brojni izletnici i turisti iz Zagreba i okolnih mjesta. Na vugrovečkom području ostali su zabilježeni tragovi života već iz pradavnog doba. Ljudi su se naseljavali već vrlo rano duboko među vugrovečke brege, na njih i ispod njih. Uz izvor hladne vode i šumu punu divljači i svakojake druge hrane moglo se živjeti i preživjeti i u najtežim životnim okolnostima. Tijekom naše burne povijesti uvijek je čovjek tražio sigurnija mjesta kako bi se što lakše obranio od neprijatelja. Priroda je obdarila ovaj kraj ne samo svojim lijepim izgledom već i blagodatima življenja. Pod suncem obasjanim brežuljcima poredali su se vugrovečki voćnjaci i vinogradi koji su sve do nedavno bili glavni izvor prihoda ljudi ovoga kraja. Tek u novije doba te su brege ispresijecale ceste i putovi koji su i stanovnike ovoga kraja mamile da svoje nove domove grade u dolini i uz suvremene komunikacije. No, premda se životna pravila mijenjaju ukorak s vremenom, tradicija ovog vugrovečkog kraja još uvijek je živa i ukorijenjena u ove ljude i njihove brege. Upravo to novo u starom je i draž i bogatstvo ljudi ovog dijela sesvetsko-prigorskog podneblja.

Dvije teorije o imenu Vugrovca

Postoje dvije općepoznate teorije o podrijetlu ovoga mjesta. Obje se slažu da je Vugrovec dobio ime po UGRINU. Međutim, sporan je njegov identitet. Po jednoj teoriji Ugrin bi bio naziv za Mađara. Druga teza oprečna je ovoj i kaže da je Vugrovec dobio ime po starohrvatskom plemenskom županu Ugrinu iz roda Kukara. Župan Ugrin je jedan od dvanaest hrvatskih plemenskih starješina koji su „navodno“ 1102. godine potpisali ugovor s mađarskim kraljem Kolomanom o uspostavi zajedničke Hrvatsko-Ugarske države. Prezime Vugrin(čić) bilo je često u ovom kraju, sa nalazimo ga u povijesnim zapisima i među plemićima Šašinovca. U vugrovečkom selu koje se nalazi ispod kapele Sv. Mihalja i koje se nekada zvalo Slatina, najčešće je prezime Vuger, pa se po tom prezimenu i ovo naselje u novijoj vugrovečkoj povijesti prozvalo Vuger Selo. Još uvijek nam nije poznato kada su se točno Hrvati počeli trajnije nastanjivati u vugrovečki kraj. Jedino nam je poznato da se Vugrovec, kao i obližnja Kašina s još nekoliko okolnih mjesta, formirao kao naselje u XII. stoljeću, jer su ova prigorska mjesta zapisana u pisanim dokumentima već na samom početku XIII. stoljeća. Vugrovec se prvi put spominje u listini hrvatsko-ugarskog kralja Emerika iz 1200. godine kojom on potvrđuje da je Zelina posjed zagrebačke crkve i da taj posjed graniči sa zemljom Ugrinovom („ad arborem cruse signatam, dividentem terram Vgrini“ ). Godinu dana kasnije (1201.) spominje se već predjel Ugra kao zajednički kanonički posjed. Ovaj povijesni dokument čak određuje međe posjeda Vugrovec („Item prima meta predii, qui Vgra dicitur...“), ali se u njemu ne spominje tko je ovaj posjed darovao Zagrebačkom Kaptolu; najvjerojatnije bit će da je darovatelj bio plemić Ugrin. Dakle, prvotno je Vugrovec (kao i Zelina) kanonički posjed koga je kasnije prisvojio za sebe zagrebački biskup Stjepan II. Babonić (1237. godine). Time je oko vugrovečkog posjeda nastao pravi spor između kanonika i biskupa u kojeg se morao uključiti i sam rimski papa. I premda je papa presudio u korist kanonika, zagrebački biskup ne vraća ova dva posjeda (Vugrovec i Zelinu), već u zamjenu Kaptolu daruje posjed Podgorje i dva otoka na Savi. Od tada pa nadalje posjed Ugra („praedium Ugra“), tj. Vugrovec ostade stalno u vlasti zagrebačkog biskupa. Zagrebački je biskup čak i neko vrijeme stolovao u Vugrovcu.

Vugrovec – slobodna biskupska varoš

U XIII. stoljeću UGRA postade znatno mjesto i u povijesnim ispravama naziva se „comitatus de Ugra“. Na tom je posjedu (najvjerojatnije na zaravanku povrh današnjeg Planinarskog doma u Gornjem Vugrovcu) biskup Timotej krajem XIII. stoljeća sagradio utvrdu („castrum“), a podno i oko nje je niklo novo naselje Vugrovec. To je naselje u doba biskupovanja zagrebačkog biskupa Mihajla (1295. – 1303.) dobilo niz povlastica i status „libera nostra villa de Vgra“. Dakle, biskup Mihajlo je proglasio mjesto Ugra (Vugrovec) slobodnom općinom i trgovištem s pravom izbora sudstva. Ujedno je vugrovečkoj općini propisao cijeli sudski postupak i upravu. Prisjetimo se da tijekom XIII. stoljeća na kraljevskom teritoriju niču slobodne kraljevske varoši. Tako je i današnji grad Zagreb na brdu Gradecu Zlatnom bulom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. postao slobodna kraljevska varoš. Isto su tako i velikaši na svojim posjedima željeli unaprijediti gospodarstvo dijeljenjem varoških povlastica. Kako ni zagrebački biskup nije želio zaostajati za drugima, on je stanovnicima uz vugrovečku utvrdu („castrum“) podijelio prava slobodnih građana. Međutim, sudac ili načelnik biskupske varoši Vugrovec nije imao „pravo mača“, tj. pravo samostalne presudbe u kriminalnim parnicama, a sami žitelji ove varoši bili su obvezni na neka podavanja (odnosno darovanja) biskupu i njegovom kaštelanu (upravitelju grada i imanja), poput kmetova. Dakle, Vugrovec je tijekom svog stoljetnog razvoja po pravnom položaju bio slobodan grad, a de facto je u svom razvoju zapravo ostao veće prigorsko selo. Taj stari Vugrovec kao slobodna općina sa svim svojim raznim privilegijama bio je ustvari današnji Vugrovec Gornji. Kao slobodni građani, Vugrovčani su od tog vremena sami birali svoje sudce, ali veće kaznene postupke ipak su morali voditi zajedno izabrani sudac (načelnik) i biskupov kaštelan ili župan. Svojim statusom varoši Vugrovec dobiva i pravo održavanja tjednog sajma – privilegiju koja se u ono doba vrlo teško dobivala. Tržni se dan u vugrovečkoj varoši održavao nedjeljom. U susjednoj je Kašini još od starine bilo trgovište koje je nakon davanja privilegina Vugrovcu zagrebački biskup privremeno dokinuo, ali je obazrivo dodao da on neće da se sa njegovim trgovištem ukine trg njegove braće kanonika u Kašini, pa kad se prilike promijene, da kanonici mogu to trgovište u Kašini obnoviti. Nije nam točno poznato kada je biskup Mihajlo (1295. – 1303.) podigao trgovište u Vugrovcu. Bilo je to na prijelazu iz XIII. u XIV. stoljeće, a isprava o podizanju ovog trgovišta izdana je u Čazmi.

Biskup među vugrovečkim slobodnjacima