Župni listić 395

22. srpnja 2012.

Župni listić (395)

XVI. NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU (Mk 6,30-34)

U ono vrijeme: Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

KOMENTAR:

Ovo je evanđelje u tijesnoj povezanosti i s nedjeljom – neradnim danom, i s našim godišnjim odmorima. Bilo bi dobro da se u svim okolnostima našeg života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Dođite k meni svi vi kojima je svega dosta i ja ću vas utješiti! Ja sam s vama!
I još u današnjem evanđelju čitamo: “Bijahu kao ovce bez pastira.” Ta je slika snažna opomena današnjem čovjeku. Metafora ne govori o ovcama bez hrane, bez pašnjaka ili bez vode, nego o ovcama bez pastira. Isusova sažalnost nad mnoštvom prepoznaje ljude koji nisu gladni kruha, mogućnosti rada i zarade, nego smisla i istine o sebi. Imati pastira znači pripadati. Nismo li katkada u svojim stalnim brigama i svojim stalnim trčanjima nalik stadu koje je izgubljeno na pašnjacima obilja? U Bogu-pastiru i u počivanju u Njemu iznova otkrivamo svoj iskon i svoj cilj.

KOLIKO KOŠTA ČUDO?

Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna. Njen mali brat trebao je umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu imovinu i učinili sve da ga spase.
Jedne večeri otac je rekao uplakanoj majci: „Ne možemo ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja. Našega sina može spasiti samo čudo.“
Djevojčica je sve slušala pritajena u uglu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i tiho otrčala do obližnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što ti treba, dušo?“ „To je za moga brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče gospodin. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga samo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sav novac koji imam da kupim čudo.“ Gospodin se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ Djevojčica je odgovorila: „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko košta jedno čudo?“
U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće. Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće mi reći koliko ono košta. To je za moga brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to ne možemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“
„Koliko imaš?“, upitao je gospodin.
„Dolar i jedanaest centi… Ali znate“, doda tiho, „mogu potražiti još novaca…“ Čovjek se nasmiješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata košta upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvog brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“
Ugledan visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne držeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Armstrong, jedan od najpoznatijih svjetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio.
„Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala…“ Djevojčica se nasmiješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu. Bruno Ferrero

DAROVI ZA CRKVU

1. ERNA ŽIDAK A. Šenoe 54 Vugrovec 200 kn
2. ANDRIJA STOJANOVIĆ Slatinska 40 Vugrovec 200 kn
Svim dobročiniteljima iskrena hvala!

U HRVATSKOJ JOŠ IMA NADE ZA ŽIVOT!

Prigodom blagdana svetih Joakima i Ane razmišljajmo o trenutnom problemu našeg društva…
Medicinski potpomognuta oplodnja, MPO (engl. assisted reproduction) visoko je specijalizirana grana medicine kojom se liječi neplodnost u slučajevima kad se uzroci neplodnosti ne mogu otkloniti, već se moraju zaobići.
Nikako da se shvati da Crkva nema ništa protiv djece začete umjetnom oplodnjom, već se zauzima za dostojanstvo osobe, braka i prenošenja života u braku, zdravlje supružnika i sve one živote u zamecima koji svoj put na ovome svijetu završavaju u neizvjesnosti smrzavanja na temperaturi od minus 196 Celzijevih stupnjeva.
Mama i tata! Moderni Joakimi i Ane ne priznaju više Boga i Njegove zakone, etiku, moral. Savjest gaze, drobe…Urlaju o potrebi legaliziranja istospolnih brakova, da se OBAVEZNO mora dozvoliti potpomognuta oplodnja…A ŠTO s djecom koja čekaju na usvojenje?
Naš BOG nije BABA. Naš Bog je otac, a gdje su naši očevi…
Teško je oteti se dojmu da roditelji s djecom nisu prosvjedovali kako bi obranili dostojanstvo djece, koje nitko zdrava razuma ne dovodi u pitanje, već kako bi obranili dostojanstvo želje za potomstvom pretvoreno u »pravo na potomstvo«, koje ne postoji.
Tko će stati u zaštitu dostojanstva tih tisuća i tisuća (od)bačenih zametaka u kojima se dogodio život i imaju pravo na njega? Broja im se ne zna. Gdje su njihove ulice i trgovi? Gdje su njihovi prosvjednici? Tko će drugi za njih podignuti glas osim Crkve, isto kao što ga podiže za nestale gradove života u kojima je prema službenim statistikama Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo od 1983. do 2007. u Hrvatskoj pobačeno najmanje 736.196 djece (sedamsto trideset šest tisuća sto devedeset i šestero djece)?
I kod jednih i kod drugih radi se o životima. Upravo zbog svih njih Crkva neustrašivo prosvjeduje, ne samo u Hrvatskoj nego u čitavome svijetu. Može li stoga itko dobronamjeran zamjeriti što se na legitimne načine zauzima za sve te živote i njihovo dostojanstvo? Ako su crkvi na prvome mjestu dostojanstvo i život, kojim joj se onda pravom spočitava bezosjećajnost?

RASPORED SVETIH MISA U VUGROVCU 23. –29. VII. 2012.

PON: ___________________________________________
UTO: u 18.00 sati + VINKO i ++ obit. Blažinović, DAVORKO Pavlović, VLADO Poljak god., LUKA, TEREZA, FRANJO, KATICA, MARIJAN, HRVOJE i NINA Marković, , ANA Kereš, JAKOB i TEREZA Facković, ANA i PAVAO Đurinec, ANA, ANICA i obit. Hojanić i NIKOLA Baričević
SRI: u 18.00 sati + ANA i JOSIP Gračak
ČET: u 18.00 sati + MANDA i MATO Bičvić
PET: u 18.30 sati Vjenčanje
SUB: u 18.00 sati + ANA i GABRO Pekčec
NED: u 9.15 sati + IVAN Đurinec (Ignacov)


OBAVIJESTI:

Nedjeljom sveta misa samo u 9.15 sati.
Svaki od nas ima svojih poslova i briga pa jednostavno ne stignemo ni razmisliti malo o svom životu, a on već prođe. Koliko cijenimo posao i rad drugoga?
Nismo li možda samo spremni umanjiti vrijednost posla drugoga, a svoj posao i rad neizmjerno cijeniti. Nismo li u situaciji postaviti sebe za nepravednog suca, a očekivati od drugoga da nama pošteno i pravično sudi. Uvijek je pred nama otvoreno to pitanje. Koliko smo spremni svijet gledati Božjim očima? Znamo, Bog je ovaj svijet stvorio i predao čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku i priliku. On je u nas imao veliko povjerenje i očekuje da to povjerenje i danas opravdamo.
Nalazimo se u danima kada pojedinci odlaze na zasluženi godišnji odmor. Možda u sebi sudimo kako je ovaj ili onaj zaslužio ili nije zaslužio to pravo. Čujemo u evanđelju da Gospodin Isus daje pravo na odmor svojim učenicima, ali ne zato da ljenčare, nego zato da prikupe snage za nove obaveze koje ih očekuju. Tako i mi. Pronađimo vremena za odmor kako bi svoje obaveze i poslove koje imamo mogli s ljubavlju i na vrijeme obavljati te bi bili i mi zadovolji i oni oko nas, a u konačnici i naš Bog. A vjerojatno ovo i očekujemo! Pa učinimo nešto po ovom planu!
Imate najnoviji broj: Glas Koncila, naš Župni listić…

22.07.2012