ČISTA MLADOST – NADA BUDUĆNOSTI
“Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!”
(Mt 5, 8)
Tko je slobodan? Slobodan je onaj koji raskine u sebi okove triju požuda. To je sloboda duha. To je sloboda novog čovjeka u kojem je uspostavljeno kraljevstvo Božje. Biti sin Božji, biti kći Božja, pravo je dostojanstvo ljudske osobe. “A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče:”Abba! Oče!” Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu” (Gal 4, 6-7).
Kako su lijepa vedra, sunčana jutra! Zar nije lijepa Božja priroda u svoj svojoj proljetnoj bujnosti: rascvali voćnjaci, prolistale šume, zelene livade, mirisavi vinogradi u cvatu, cvijeće u svojim raskošnim bojama! Koliko nade! Zašto ne bismo s tom ljepotom i čistoćom prirode usporedili čistu mladost? Bistra voda u gorskom jezeru nešto je sasvim drugo nego zagađena močvara.
Nevinost! Čistoća! Čednost! Uzdržljivost! To su vrijednosti životnog stava u odnosu prema ljudskoj seksualnosti. To je poštovanje tijela; to je vodstvo duha, razuma i savjesti u sferi seksualnosti. Samo se tako, i nikako drukčije, spasava dostojanstvo same seksualnosti i dostojanstvo ljudske osobe. Takvo vrednovanje tijela ima svoj izvor u Božjoj riječi. Cijelo je Evanđelje poziv na takav životni stav. Zato su i prdbračni odnosi teški grijeh.
Svaki mladić i djevojka, kad razmišljaju o svojoj budućnosti, imajući u vidu svoju buduću bračnu zajednicu, što žele? Ukoliko nisu već izobličeni u savjesti, svakako se žele vezati u obiteljsko zajedništvo s osobom vrijednom povjerenja, s osobom sačuvanom, čestitom, na moralnoj visini. Ne željeti to značilo bi izgubiti urođeni, duboko ljudski osjećaj za čistu, sačuvanu mladost i dostojan ljudski brak. Šesta i deveta Božja zapovijed Božja su volja da bude zaštićena ljudska osoba u svom seksualnom određenju od svake zloporabe prije braka i u braku. To je logika Božje zamisli čovjeka stvorenog kao muško i žensko. Zapovijedi Božje su uvijek zaštita čovjeka.
Čovjekova seksualnost ima svoj smisao u Božjem planu da kroz ljubav bude u službi života u zakonitim odnosima muža i žene. Seksualnost nije sama sebi svrha da bi služila samo neodgovornom uživanju. Tako shvaćena ona je samo grubi egoizam koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes. Seksualnost, shvaćena ispravno u svjetlu Božjeg nacrta s čovjekom, usmjerena je i osmišljena da u zakonitom braku, i samo u zakonitom braku, bude blagoslovljeni izraz potpunog sebedarja osobe osobi u ljubavi i poštivanju smisla te ljubavi, a to je očinstvo i majčinstvo. Prema tome brak nije neodgovorno iživljavanje seksualnog egoizma u dvoje nego nesebičnost ljubavi koja se daruje i žrtvuje u vidu novog života; to je ljubav otvorena životu. Zato sva sredstva za protunaravnu kontracepciju pretvaraju ljudsku osobu u stvar, predmet užitka koji je poniženje, obeščašćenje tijela, odnosno ljudske osobe. Stoga čistoća ima svoju specifičnu vrijednost i u braku. Konačno, sve ovisi o tome da li čovjeka shvaćamo evanđeoski, kršćanski ili materijalistički.
Božja zapovijed zahtijeva od mladih sačuvanu, čistu mladost i nevinost kao najbolju pripravu za čestit brak. Nije dopuštena nikakva igra sa seksualnošću. Nijedna osoba stoga nema prava na sjedinjenje s drugom osobom ako im to pravo nije dano zakonitim brakom koji je za kršćane sakramenat; to je brak posvećen Otkupljenjem Kristovim.
Graditi brak na čistoći mladenačke dobi znači graditi na čvrstom temelju. Čista mladost daje jamstvo za vjernost, za neopozivu ljubav i za poštivanje bračnog druga. Čistoća je provjerena etička kvaliteta ljudske osobe u koju se može imati povjerenje. Kako je lijep čist naraštaj! Kako je radosna čista mladost! Kako je vedra čista savjest!
Zato Sveto pismo oduševljava za tu ljepotu života. “Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje… Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi ti prosvijetlio srce” (Ps 119/118/, 9; 32).
“Blago mužu čestite žene… Čestita žena radost je mužu svojem, on će godine života svojega proživjeti u miru” (Sir 26, 1; 2).
“Dar je Gospodnji žena šutljiva, i nema cijene duši dobro odgojenoj. A milina je nad milinama žena stidljiva, i nema cijene dostojne duše uzdržljive” (Sir 26, 14-15).
Jedna mlada suvremena obraćenica iz Lenjingrada, nakon što je, prošavši kroz iskustvo ateuzma i nihilizma, postala Kristovom učenicom, piše u knjizi o svom obraćenu: “Kako sad shvaćamo čistoću, kako je cijenimo!… “Blaženi čista srca, jer će Boga gledati!” Morali bismo obdržavati zapovijedi Evanđelja sa žarom… U raspojasano doba “seksualne revolucije” moral izgleda kao nešto zastarjelo, smiješno. Svaki kršćanin, kao i prije 20 stoljeća, mora sve učiniti da ostvari zapovijedi Blaženstava u cjelini. Grijeh ostaje grijeh, svetost ne prestaje zahtijevati od nas maksimalni napor. “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48). (T. Goričeva: Nous convertis d’Union Sovietiqe, Paris 1983.)
Čistoća daje mladim ljudima čvrstoću karaktera. Čisti mladi su hrabri za svako dobro. Savjesni su. Uspravni su i ponizni. Nisu tijesto koje se lako mijesi negativnim utjecajima. Otporni su i prema velikoj nesreći suvremene mladosti, a to je droga. Otporni su i prema alkoholu. Čisti mladi vjernici radosni su jer žive slobodu Božjih sinova i kćeri. Papa Ivan Pavao II. na svim svojim putovanjima susreće se posebno s mladima i oduševljava ih za čistoću! Čini to u ima Isusovo. Rekao je mladima u Parizu: “Mladići i djevojke, imajte veliko poštovanje spram svoga tijela i spram tijela drugih… Klanjati se tijelu? Ne nikada! Prezirati tijelo? Ni to. Svladati tijelo? Da! Preobraženje tijela? Još više!…”
Stotine i stotine tisuća Bogu posvećenih djevica – redovnica – koje su se posve posvetile službi bližnjima i molitvi za sve ljude, u Evanđelju su našle smisao i radost tog izbora! Stotine i stotine tisuća svećenika i redovnika katoličke Crkve, koji su se u beženstvu darovali Bogu za službu spasenja ljudi, neka vam budu ohrabrenje za junačku čistoću!
Apostol Pavao pisao je Korinćanima i nama: “Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji… Proslavite, dakle, Boga u tijelu svojemu!” (1 Kor 6, 19-20).
