Ako danas pokušate prosječnim vjernicima pričati o pozivu na svetost brzo ćete naići na refleksni otpor. Ništa bolje nećete proći ako nastojite probuditi njihov interes za to poslanje, ako vaš govor želite potkrijepiti nekim primjerima iz crkvene prošlosti. Pozivati na svetost kao da je zahtijevati nemoguće, a pričati o svecima kao da je govor o nestvarnom. Činjenica jest da je ne samo u srednjem vijeku nego sve do nedavno štovanje svetaca bilo povezano s praznovjerjem, a i trgovinom. Za svaki grad i svako zanimanje, protiv svake bolesti i brige zazivali su se drugi nebeski zaštitnici. Kod štovanja ohrabrujućih uzornih Kristovih svjedoka višestruko je znalo doći do uzajamnog konkuriranja tih nebeskih „nadljudi“. Kao da je Crkva svojim pretjerivanjima u govoru o životu pojedinih svetaca iste zapravo udaljila od nas.

Stoga nije začuđujuće da danas mnogi kršćani ne žele biti „sveci“. Usudio bih se reći da tako odgovaraju jer su iskreni. Naime, svatko od nas je grješnik. Ako smo svi grješnici, zašto onda Crkva, a i Biblija, toliko govore o svetosti? Zašto, primjerice, apostol Pavao sve kršćane naziva „svetima“ (Rim 12, 13)? Istovremeno smo grješnici i sveci. Živo proturječje, svatko od nas!

Svi mi, naime, osjećamo neograničenu čežnju. Zašto nam zapravo ništa nije dostatno, ne može nas u konačnici zadovoljiti? Zašto i kod najvećega i najljepšega želimo dalje, više, potpunije, trajnije…? Zašto imamo poteškoća kod izbora poziva? Zato jer ne želimo biti nešto, nego tako rado sve. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno: svatko od nas na tajnovit je način sve! Jer, tko čovjeka ograniči na njegovu zemaljsku narav, nije ga shvatio. Svatko nosi u sebi i božansko.

Ta trajna rastrganost u nama između božanskoga i zemaljskoga i najvećim umovima ovoga svijeta nešto je nedokučivo. I upravo taj ograničeni pol u nama nikada ne uspijeva izdržati susret s neograničenim. Ali, to nije samo naša razapetost nego ujedno i izvor traženja, kreativna radoznalost i uopće znak naše veličine.

A smrt? Da pješčani sat naših života svakodnevno kroči svome kraju, zna svatko, ali to još ne znači da smo toga trajno svjesni. Nije to moralizirajući kažiprst katoličke provenijencije nego činjenica naših života. Razmišljati o tome nije samo domaća zadaća vjernika nego i onih koji misle ili samo kažu da ne vjeruju. Pred smrću smo svi isti. Ona podriva svu našu životnu sigurnost. Svatko želi živjeti. Čak i onaj tko kaže da želi umrijeti, zapravo ne želi umrijeti nego želi reći: „Ovako ne želim više živjeti!“

Činjenica jest da o smrti nerado pričamo. Gotovo svaki govor o smrti kao da je kvarenje raspoloženja, a ne traženje smisla života. I kao da uvijek bivamo zatečeni okolnostima da nam je razmišljati ili čak progovoriti o smrti. A već sama pomisao na smrt vrhunac ima upravo u pitanju je li smrt kraj? Čitav život u sebi nosimo čežnju za životom koji traje, bez osobitog računanja sa smrću. I što nam se događa? Smrt nas svaki put iznova zateče, pogodi, ranjava, dezorijentira, tjera u očaj, sumnju, a najčešće u bijeg. Ne toliko bijeg pred smrću, nego bijeg pred životom u perspektivi zemaljskog kraja. A život već od samoga početka implicira životni put koji vodi do kraja. Da, najevidentnija činjenica naših života jest upravo smrt: za vjernika i nevjernika. Pred smrću svi smo jednaki, razlika je samo u našem odnosu prema smrti.

Izgleda da o tuđoj smrti razmišljamo i govorimo bez poteškoća. Ali kad pomislimo na vlastiti kraj životnog puta – zanijemimo. Znajući da se njegova životna svijeća gasi, na pitanje boji li se smrti, stogodišnji svećenik je odgovorio: „Ne, nemam straha, jer tek poslije smrti zapravo počinje život. Zasad se nalazim samo u predsoblju života!“

Priznajem, olak odgovor, ali nipošto i jeftino rješenje. Svatko od nas mora naći svoj odgovor na to pitanje. To nije teoretiziranje smrti nego pitanje života: smisla ili besmisla našega životnog puta, odnosno vječnog života ili vječne smrti. Je li to daljnje pojednostavljivanje odnosa života i smrti? Jest, ali sva odlučujuća pitanja naših života nadasve su jednostavna, no ne i laka pitanja!

Skoro 70 godina je prošlo otkako je u nacističkom koncentracijskom logoru ubijen veliki njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, pripovijedao je iza zatvorskih rešetaka svom prijatelju o razgovoru što ga je nekoć vodio s nekim francuskim svećenikom. Razgovor je počeo neuobičajenim pitanjem:

„Što bi ti želio postići u životu?“

„Želio bih svakako postati svetac!“, odgovorio mu je svećenik. Bonhoeffer se za­mislio i nakon izvjesne šutnje odgovorio: „Ja u životu želim samo jedno: Učiti vjerovati!“

Za Bonhoeffera „učiti vjerovati“ značilo je potpuno se odreći težnje da se postigne nešto veliko. Učiti vjerovati ne pripada samo prošlosti nego i sadašnjosti, dakle i nama. A učiti vjero­vati nije ništa drugo nego životni program za sve ljude, program za sve one koji žele imati i uopće slijediti vrijednosti koje nadilaze vlastiti tanjur, površnost, dopadljivost.

Stoga je blagdan Svih svetih naš blagdan, svetkovina nas običnih ljudi. Crkva nije samo i jedino građevina sagrađena od velikana, izvanrednih osoba, čiji se životopisi prepričavaju, čija imena dobivaju novorođenčad ili novoposvećene crkve. Jer, u svete se može ubrojiti svakoga tko je gladna nahranio, žedna napojio, žalosna utješio…

Sve njih Isus prepoznaje kao svoje i vodi ih u vječnu ljubav kao svoje prijatelje i braću. Naime, veličina svetaca upravo je bila u tome što nisu bili daleko od života, dapače, voljeli su život, voljeli su svakodnevicu. Ni od nas se ne traže nikakvi izvanredni ili nadljudski čini, nego sasvim obične i male stvari od kojih je sastavljen naš svagdašnji život. Takva ljubav prema životu jest Bonhoefferov i naš „učiti vjerovati“, odnosno početak svetosti u vremenu za vječnost.
 
Frano Prcela, O.P.
Institut M.-D. Chenu Berlin (www.hkz-mi.hr)