Nedavno me životna puteševstija dovela do u nakraj svijeta, u Indiju, na rubove Sunderbanske džungle. U krajeve gdje bi se nekad sklanjali svjetske skitnice, kriminalci i avanturisti, i započinjali novi život. Valja im priznati da su u te krajeve prvi i donijeli kršćanstvo. Ali tamo gdje se ni njima nije dalo, južno od Kalkute, gdje Ganges u tisuće rukavaca rasipa snjegove i mistiku Himalaje, svako malo mijenjajući tok. Gdje danas jesi sutra nisi. Gdje ti tigar pliva iza čamca, dok budno paziš na krokodile. A sa zmijama, rekao mi je jedan, nije baš da te odmah nema, možeš, kaže, izmoliti u miru Očanaš.
Tamo su se zavukli Hrvatski tigrovi, isusovci: Pavao Mesarić iz Preloga, Josip Vizjak iz Zagreba, Mijo Schmidt iz Đakova, Nikola Bilić iz Splita. I još ih je, za debelu knjigu premalo. Upoznajući ih, ne znaš gdje im je toliko života stalo. Biografije do neba uzbudljive. Mesarić je 1925 godine došao u Bošonti, do kog se i danas valja prebijati satima vlakom, čamcem i biciklom. U srcu te nedođije napravio vjersku i kulturnu revoluciju… Prokrčio, pokrstio, školovao. Može li tko zamisliti da je tamo dovukao Chevroleta, i prašio njime po nasipima raznoseći pričest. Završio je u svom nevjerojatnom stilu: kao opat kartuzije u Francuskoj. Vizjak utemeljio kazalište, izvodio Calderona uz riku tigrova i bubnjeve, izdao prvu pjesmaricu domorodačkih pjesama. O Schmidtu čujem samo: svet, svet… Naočit muškarac, časni brat, pričaju dok je jednom rukom sijao, drugom je molio krunicu. Bilić kao pravi Dalmatinac najprije se oženio, podigao petero djece, i onda došao isusovcima. O njem do danas Bengalijom kruže priče, humorist kakvog nije bilo, hajdukovac i radnik. (“Do good job, and feel accha!”)
Ovog zadnjeg je u Bengaliju dovukao Ante Gabrić, zvijezda repatica, ili supernova. Fundamentalist u ljubavi, oluja na djelu. Čovjek koji je govorio pa mislio. Najprije davao, pa se pitao da li je to razborito. Rodom iz Metkovića (28. veljače 1915.). Kaže da se spremao otići u franjevce, a onda da su mu u kuću naišla dva isusovca i smantali ga da ode u njihovu gimnaziju u Travnik. Tamo su opet došla dva (isusovca), misionara u Indiji. I gotovo je bilo. Ulazi u isusovački novicijat u Zagrebu (1933), uči filozofiju u Gorici i Galarateu u Italiji (1936-38). I piše svako malo molbe provincijalu da ga pošalje u Indiju. Franjo Jambreković, koji je nešto ranije kao župnik u Skopju poslao Majku Tereziju, sad je kao isusovački provincijal slao Gabrića. A ovaj nije bio Bog zna kojeg zdravlja. Može biti da se nije na njega ni računalo. “E moj Ante nećeš dugo”, rekao mu je liječnik. Nećeš dugo… a on zapalio Bengaliju.
Iz Genove je 20. listopada 1938. otplovio “Victorijom” za Indiju. Odmah se dao na učenje bengalskog jezika (Hazaribagh, 1938), nakon čega provodi godinu dana u Bošontiju pekući zanat kod J. Vizjaka. Slijede četiri godine teologije ispod Himalaje u Kurseongu (1941-44), gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Prije nego će u arenu, Ante je završio i isusovačku godinu zvanu “treća probacija” (Ranchi, 1946). I bio je zreo za ono što je godinama sanjao. Godine 1948 evo ga ponovo u Bošonti, ali tu je naletio na župnika, Slovenca Viktora Sadeja. Saznajem da je bilo gadno. Prvi briljantni intelektualac i sistematičar, a drugi spontani kreativac. Jasno, rat. Do malo se Sadej više ne spominje, a u Bošontiju je župnik postao Ante Gabrić, gdje će ostati sve do 1962. Nakon čega ide u Moropaj (tu su mu bacili bombu na kuću), pa se opet vraća u Bošonti (1972-74). Te konačno u Mariapolli (1975-88)
Kad je imao odriješene ruke bio je veličanstven. Ali i kad je bio ponižavan nije bio ogorčen. Izuzetan znak Gabrićeve svetosti je događaj iz 1960 godine kad je pod čudnim okolnostima maknut sa župničke službe u Bošontiju. Tu na župi kojoj je dao život, i bio praktički kralj i duša čitavog kraja, postavljen je kapelanom nekom “outsajderu”, koji nije imao veze s poslom. Pričaju da je to bila živa smijurija u provinciji. Ali Gabrić je, sve jedno, nastavio raditi ne smanjenom ljubavlju. Kardinal Picachy, koji se toga sjeća, kasnije će reći: “Gabrić je svet čovjek!” Možda bolje, nego njegova subraća isusovci, Majka Terezija je prepoznavala njegove kvalitete. Kad je osnovala muški ogranak “Misionara ljubavi”, trebala je za njih poglavara. Oko joj je od prve palo na Gabrića. Ali isusovci su je uvjeravali kako je bolje da uzme nekog drugog. I dobila je p. Travers-a, koji se kasnije propio i napustio red.
Gabrić nije pio, nije pušio, nije čitao. (“Knjige su ovisnost kao i cigtarete”, govorio je.) Bio je zadrti razobličivač apstraktnog intelektualizma. Tako je npr. otkazao isusovačke novine na župi u Mariapoliju, uz objašnjenje da su prekomplicirane. A pušenje ne samo što je branio u župnoj kući, nego i stotinama metara oko nje. Kalkutski isusovci među sobom još prepričavaju kako je Gabrić provincijalu koji ga je posjetio, naredio da ugasi cigaretu. (To sam čuo od p. Le Joly-a, koji je bio duhovnik Majke Terezije.)
Ako su ga klerici koji put za čudaka držali, sirotinja ga je voljela. Čim bi se pojavio na Kalkutskoj stanici Sealdah, strčali bi se nosači, čistači, prosjaci… Bio je njihov heroj, zaštitnik i idol. Sve su bili spremni za nj učiniti. Istina, imali su i zašto. Razdao im je sve što bi dobio. Nema tog vozača autobusa koji Gabriću ne bi stao gdje god ga zatekli, bez obzira na stanicu. A Ante ih je dobro i obilježio da ih je bilo moguće izdaleka prepoznati po odjeći iz Varteksa, Borova, Jugoplastike, koju su mu slali prijatelji iz domovine.
Pričaju kad su ga jednom u Mariapoliju lopovi došli okrasti, da ih je lijepo primio i objasnio im da sve što ima i onako nije za njega, nego za njih, i one kojima je potrebno. Pa ih pustio da uzmu šta im srce želi i otpustio u miru.
Danima sam istraživao slučaj njegova legendarnog bicikla, ne bi li mu ušao u trag. I uz put saznao da je bio osobit po tom što je bio iskrivljen, s pomaknutim težištem, i svaki koji bi ga htio voziti padao bi, osim Gabrić koji je upravo po mjeri bicikla bio zgrbljen.
Biskup Salvatore Lobo, mi tumači da je Gabrić ljude svojim propovjedima hipnotizirao. Tjekom iste propovjedi čitavu bi crkvu ganutljivom pričom rasplakao, pa ih onda do suza nasmijao.
Pater Mignon (zateko sam ga kako prevodi bibliju na Bengalski) se prisjetio Gabrićeva dijaloga sa mljekarom. Gledajući kako ovaj u mlijeko lijeva vodu, nasmiješio mu se i upitao: “Reci brate, što prodaješ: da li mlijeko pomješano s vodom, ili vodu pomješanu sa mlijekom?” A mljekar našašvši se u neprilici, huncutski se nasmiješo: “Šta da ti kažem oče, kad ti sve razumiješ!” Mignon, veliki poštivalac Gabrića, propovjedao mu je na sprovodnoj misi: “U ovom čovjeku je gorio oganj…” Godinama je čuvao njegov križ, i sretan da ima pred sobom nekog iz Hrvatske, kao veliku dragocjenost mi ga predao. Duboko se zamislio, i dodao: “Gabrić je bio živući misterij…”
A pater Beckers također misionar, profesor kemije, koji se pod stare dane dao na krstarenje džunglom. Kad sam ga upitao o Gabriću, široko se nasmijao: “Taj je bio lud!”
Uistinu hodajuća ludost i živući misterij. Kako drugačije shvatiti recimo scenu koju je napravio za ručkom u koledžu sv. Franje u Kalkuti, gdje se živi koliko toliko pristojnim životom; isusovci imaju krevete i jedu iz tanjura. A Gabrić u sred ručka stao plakati i govoriti, da kako on može ovako jesti dok njegovi ljudi nemaju ništa. I jecajući ustao od stola.
Ali za ne zatajiti istinu, susreo sam i neke koji do Gabrića slabo drže. Sablaznilo me da neki od onih koje je Gabrić obukao, nahranio, školovao, a i do svećeništva doveo – ogorčeni pričaju kako ih je pridobivao europskom odjećom, kupovao ih rižom – i zamisli, srde se što kancelariju nije uredno vodio. Jedan fini gospodin iz Belgije, misionar, zamjera Gabriću što nije bio “gentlemen”. A eto, tko bi svakom ugodio.
Pokojni p. Jozef Cukale, duša od čovjeka i misonara, koji je umro ove godine, upravo na dan Gabrićeva ukopa, sjeća se kad bi Gabriću pod stare dane govorili kako mora pripaziti na srce, da bi ovaj sa zanosom doviknuo: “Neka kuca dok kuca!”
I otkucalo je. U zoru 20. listopada 1988. pozlilo mu, pozvao kapelana i rekao mu: “Isus zove!” On koji se čitav život kretao i hitao, umro je u kretanju. U ambulantnim kolima sestara Majke Terezije, na prilazu Kalkuti, dok je svitalo. Kruži priča da su nakon njegove smrti čisteći mu sobu u njoj zatekli tri kobre. Opće je uvjerenje da one ne napadaju svete ljude.
“Zračilo je nešto, gorjelo, svjetlošću je bio okružen…”, trudio mi ga se pater Mignon dočarati. Pa me pogledao pitajući: “Susreo si ga? E, onda znaš!” (Weston, 24.11.1999.www.skac.hr)
O. Luka Rađa (MI, studeni 2011.)
