Osnutak Zagrebačke biskupije većina hrvatskih povjesničara datira 1094. godine. Smatra se da ju je utemeljio ugarsko-hrvatski kralj Ladislav, premda ne postoji fundacijska isprava o njezinu osnutku. O tome postoji samo kasnija vijest koja je zabilježena u Felicijanovoj ispravi iz 1134. godine. S obzirom da je to jedina zapisana vijest o tom važnom događaju, stoga Felicijanovu ispravu možemo nazvati i „krsnim listom“ Zagrebačke biskupije.
Doduše, ima nekih naznaka pojedinih naših starijih povjesničara da bi Zagrebačka biskupija mogla biti i starija, odnosno da je ona nastavak ili oživljavanje starije ranokršćanske biskupije na našem tlu koja je imala svoje sjedište u Sisciji (Sisku) ili pak u Gori (na Banovini).
Uz Zagrebačku biskupiju (Zagrabiensis episcopatus), odnosno uz zagrebačkog biskupa postojao je i Stolni kaptol zagrebački (zbor kanonika, biskupovih suradnika) koji su pomagali biskupu organizirati upravu na teritoriju cijele biskupije. To se dakako odnosi i na krajeve i ondašnja naselja oko Zagreba kao što je bio Vugrovec i njemu susjedna mjesta.
Da bi Zagrebačka biskupija mogla uopće postojati i vršiti svoje crkvene i druge funkcije u ranom srednjem vijeku ona je morala imati i svoje zemljišne posjede da bi od uroda i plodova s tih posjeda mogla živjeti i djelovati.
Dakle, zemljišni posjedi bili su u srednjem vijeku od presudne važnosti za postojanje Zagrebačke crkve, pa su njeni biskupi, a također i zagrebački kanonici (kao pravno samostalna crkvena zajednica) tijekom tih prvih stoljeća postojanja Biskupije ulagali velike napore da nekad darovane posjede od kralja održe u svojim rukama. Tijekom povijesti Zagrebačka se crkva širila i na drugim posjedima koje je dobila ili kupovala od pojedinih feudalaca u svom okruženju. Ulagalo se i puno napora da se u sudskim sučeljavanjima vrate Crkvi natrag svi oni posjedi koje je netko drugi pokušavao uzeti ili prisvojiti sebi.
Biskupova je dužnost dakle bila brinuti se za sve dobivene i kupljene zemljišne posjede, čime se ujedno brinuo za biskupiju i njezine djelatnosti. Prvi zagrebački biskup Duh dobio je od kralja Kolomana posjed Dubravu (kod Vrbovca). Nadalje, biskup Prodan kupuje 1185. godine tri posjeda: Glogovnicu, Zelinu i Novi predij. Glogovnicu je potom dao cvrkvenom redu (vitezova) templara, a Zelinu i Novi predij zagrebačkim kanonicima. Na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće posjed Zelina ponovno pripada biskupu, pa je po njemu dobio i ime Biškupec. Kasnije je, u zamjenu, biskup dao kanonicima posjed Podgorje (u Žumberku).
U periodu od 1193. do 1205. godine na zagrebačkoj biskupskoj stolici imamo biskupa Dominika. On se kao dobar gospodar zdušno brinuo za imovinu Zagrebačke biskupije, a u tome su mu išli na ruku tadašnji ugarsko-hrvatski kraljevi iz vladarske kuće Arpadovića, braća Andrija i Emerik. Stoga je 1201. godine kralj Emerik naložio pregled, odnosno obilazak međa svih zemalja koje su bile vlasništvo Zagrebačke biskupije od njenog osnivanja sve do ovog vremena. Time je biskup Dominik postigao od kralja službeno provedenu i potvrđenu inventuru svih zemljišnih posjeda Zagrebačke biskupije. A uz potvrdu tih zemljišnih površina kralj je potvrdio da jedino zagrebačkom biskupu pripadaju prinosi – kunovina i desetina – s tih posjeda.
Dakle, isprava kralja Emerika iz 1201. godine je sveobuhvatna i temeljna za zemljišnu imovinu Zagrebačke biskupije. Ova crkvena imovina poznata je i iz kasnijih dokumenata u kojima je zapisana, ili pak iz vjerodostojnih prijepisa. Premda je naša poznata povjesničarka Nada Klaić dovela u pitanje autentičnost same ove isprave (o tome vidi N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, 1982., p. 307. bilj. 12), uopće ne treba sumnjati jesu li posjedi navedeni u toj ispravi uistinu bili biskupski.
U tom inventaru ili popisu zemljišnih posjeda Zagrebačke biskupije upisano je 18 posjedovnih jedinica ili cjelina, redom koji upućuju manje-više na blizinu ili povezanost na terenu. A bilo ih je na raznim krajevima Zagrebačke biskupije. Isprava kralja Emerika iz god. 1201. ovim redom navodi posjede koji su bili u vlasništvu Zagrebačke biskupije: Čučerje, Vugrovec, Kamenik (u potkalničkom kraju), Biškupec (kod Varaždina), Komarnica (u Podravini), Zdelja (u Podravini), Dubrava (kraj Čazme), Gora (Gore u Banovini), Odra (u Turopolju), Podgorje – Petrovina (ispod Plješivice), Duža (u istočnoj Podravini), Gušće – Gačište (u istočnoj Podravini), Vaška (u istočnoj Podravini), Wertus (?), Čazma, Zelina i Kajanik.
Šesnaest godina nakon ovoga i Stolni kaptol zagrebački dobiva od ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. potvrdu svih svojih zemljišnih posjeda. Bilo je to god. 1217. na molbu „prepozita Cirijaka i njegovih sukanonika“ (Vidi o tome opširnije: L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkog Kaptola prema izvorima XIII. i XIV. stoljeća, Rad JAZU, knj. 286, Zagreb 1952.). U ovoj opsežnoj kraljevoj ispravi 1217. godine opisane su međe ovih kaptolskih zemalja: Kamešnica – Kalnik, Totarova zemlja (istočni dio Kalnika), Vrapče (Rabuch), Grmoščica (Gremla), Završje, Oporovec, Kašina (južna), Podgorje (ispod Plješivice), Zomsrova zemlja (u Vukomeričkim goricama), Kosnica, Blato, Habramova zemlja (Kamešnica – Kalnik), Baranove zemlje (oko Sesveta, Resnika, resničke Trnave), Dužica, Kašina s Blagušom, Otok i Tupal.
(Nastavlja se!)
