Posjed Vugra

Prvi pisani spomen Vugrovca nalazi se u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Emerika iz 1201. godine kojom on potvrđuje sve zemljišne posjede Zagrebačke biskupije, a koje je ona držala u svojim rukama od njenog utemeljenja 1094. godine. U toj ispravi riječ je o „prediju koji se zove Vugra“ (predium que Ugra dicitur). Praedium znači imanje ili posjed, a može značiti i selo (vidi: Bilostenec, Gazophylacium, Zagreb 1740., 1973., 1998.). U svakom slučaju na samom početku XIII. stoljeća to nije bila pusta zemlja, već naselje zvano Vugra (Vugrovec) u kojem su živjeli ljudi.

Dakle, ispravom iz 1201. godine kralj potvrđuje da se zemljišni posjed Vugra nalazi u vlasništvu zagrebačkog biskupa, a dalje u tekstu isprave detaljno su opisane međe ovog posjeda. Tadašnjim žiteljima ovaj je kraj bio dobro poznat, no opis međa za današnje ljude izgleda više nego površan i jedva razumljiv. Tako se spominju potoci u ovom kraju koji su odonda do danas promijenili imena: potok Sepnica, potočić koji teče iz izvora Lutaz, potočić Liševo (Lixen), te „zemlja kanonika“ (misli se na kaptolske zemlje oko današnjeg Popovca i Sesveta), pa dvije ceste (vjerojatno još iz rimskog doba), od kojih je jedna od njih „velika cesta“.

Veći dio zemljišnih vugrovečkih međa, kako stoji u spomenutoj ispravi kralja Emerika iz 1201. godine, obilježene su drvećem: „upravlja se prema hrastu gdje se obnavlja međa busenjem“; „zemljana međa stoji uz krušku“; „uz označeno drvo oskoruša“; „označen hrast i međa od busenja“, i slično. Dalje se spominju: stablo oraha, kruške, jablana, vinograd ili brežuljci. „Označeno stablo“ je značilo da je bilo označeno križom.

Posebna je zanimljivost što su u ovoj ispravi zapisana i tadašnja imena zemljišnih vlasnika čije su zemlje graničile s biskupovim posjedom: „Zemljana međa uz kruške odjeljuje zemlju Bolezoda, odanle se proteže na brdo Meška …, dijeli među s Murgikom; odjeljuje zemlju Mikala. Potočić teče do kuće Zunislava; odjeljuje zemlju Petra, sina Tance (!)“. Sve su to imena ljudi koji su živjeli u Vugrovcu i u njegovoj okolici prije osam stotina godina! Među navedenim osobnim imenima uočavamo kršćansko ime Petar, a možda i Mikal (možda loše zapisano Mihalj ili Mihael). Ostala su imena vjerojatno narodna što potječu još iz poganskih vremena.
Vratimo se imenu Mikal (u ispravi: Mical) koji nas asocira na sv. Mihaela, zaštitnika grobljanske crkve u Vugrovcu. Crkva sv. Mihalja i danas stoji u Vugrovcu iznad današnjeg mjesta, na brežuljku gdje se nekad ovo selo nalazilo. Kažimo i to da su se sva okolna prigorska sela srednjega vijeka nalazila na uzvisinama, a tek su se nakon više stoljeća preseljavala u nizinu, uglavnom bliže prometnim putovima. To isto se dogodilo i Vugrovcu.

Crkva sv. Mihalja, ova stara vugrovečka crkva, i danas služi Vugrovčanima kao grobljanska kapela oko koje mještani Vugrovca i okolnih naselja pokapaju od davnina svoje mrtve. Dakle, ova je crkva bila podignuta na posjedu Zagrebačke biskupije. Očito je da je zagrebački biskup bio i investitor ove crkve, jer nije mogao ljude na ovoj svojoj zemlji ostaviti dugo bez službe Božje.

Crkva sv. Mihalja građena je od nepravilna kamenja. Doživjela je barokne pregradnje, ali se na južnom pročelju održao stari uski romanički prozor. Neznatno zašiljen ulaz u crkvu odaje nam pak gotički luk, što svjedoči o preplitanju romanike i gotike. Možda je to i najbolja potvrda da je crkva sv. Mihalja mogla stajati na ovom svom brežuljku već na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće, odnosno 1201. godine, kad je izdana i isprava ugarsko-hrvatskog kralja Emerika.

Ne znamo kada je i od koga Zagrebačka biskupija dobila posjed Vugrovec. Možda ga je dobila pri samom osnutku Biskupije 1094. godine, ili možda nešto kasnije, ali svakako tijekom XII. stoljeća. Vjerojatno je u to doba sagrađen i Sv. Mihalj.

Najstariji sačuvani podatak o župniku Sv. Mihalja možemo naći u izvješću Jakoba Berengara, papinskog izaslanika za Zagrebačku biskupiju. Ovo je izvješće napisano od 1332. do 1337. godine, a tu je napisano: Lupus plebanus de Vgra et prebendarius; dakle: „Vuk, župnik Vugre i prebendar“. To drugim riječima znači da je crkva sv. Mihalja bila povezana sa Zagrebačkim kaptolom. U jednoj vijesti koja je napisana 13. svibnja 1343. godine u Avignonu, tadašnjem papinom sjedištu, zapisano je i ovo: Papa Klement VI. podijelio je kanonikat Blažu, sinu pok. Vida zvanog Vuk (lat. Lupus), i istodobno dopustio prebendu ove crkve, tj. da može zadržati vođenje crkve (curatam ecclesiam) sv. Mihaela u Vugri i oltar Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj (stolnoj) crkvi.

Vugrovec – biskupski posjed

U XIII. stoljeću pojavile su se neke nejasnoće i promjene u statusu zemljišnih posjeda Vugrovca i Zeline. Godine 1237. ondašnji zagrebački biskup Stjepan priznaje da su ovi posjedi pripadali zagrebačkim kanonicima, ali i dodaje kako „su ta dva predija nama bila veoma potrebna, dali smo im (tj. kanonicima) u zamjenu predij Podgorje sa svom desetinom, i dva otoka na Savi, koji su (do sada) posjedovali Buza i Albert“. Tako je zagrebački biskup Stjepan definitivno uključio Vugrovec u posjede Zagrebačke biskupije.
Zašto je Vugrovec bio veoma potreban Biskupiji, kako je to izjavio zagrebački biskup Stjepan? U Statutu Stolnog kaptola zagrebačkog iz 1334. godine zapisano je da su u Vugrovcu živjeli dvovrsni stanovnici: castrenses et prediales.

Predijalci (praediales) su u Vugrovcu, kao i na ostalim crkvenim posjedima, bili povlašteni ljudi time što su od biskupa, kao vrhovnog vlasnika, dobili na uživanje i obrađivanje komad zemlje (imanje) koje su mogli ostaviti svojim muškim potomcima u nasljeđe. To je tada bila uobičajena praksa srednjovjekovnog prava i društvenog uređenja na crkvenim posjedima.

Druga kategorija stanovnika biskupovog posjeda Vugrovec, a koju spominje Statut Stolonog kaptola zagrebačkog iz 1334. godine, jesu: kastrenzi (castrenses). Kastrenzi su podanici utvrđenoga grada (lat. castrum je utvrđeni grad, utvrda). Dakle, tada je na vugrovečkom području postojao biskupov utvrđeni grad. Premda o toj utvrdi u Vugrovcu nemamo zapisanih izravnih podataka, postoje vijesti koje svjedoče da je ona doista postojala, čak i u XVI. stoljeću. Naime, kralj Ferdinand I. nalaže 1542. godine svome komorniku Stjepanu de Gyula da otuđeni castellum episcopale Vugrense  (utvrđeni biskupski vugrovečki grad) vrati zagrebačkom biskupu Šimunu.

Zagrebački je biskup kao feudalni zemljišni gospodar ne samo odobravao već je svojom ispravom davao i pravovaljanost kupoprodaji zemljišta među svojim kastrenzima. Tako 1297. godine biskup Mihalj objavljuje da je jedan zagrebački građanin drugom zagrebačkom građaninu prodao u trajno vlasništvo „česticu zemlje u našem vugrovečkom okrugu (comitatus = županija?), blizu Sopnice, po običaju i načinu drugih naših tamošnjih kastrenza“.

Biskup obznanjuje „uvjete slobode“

U organiziranju srednjovjekovnog života u Vugrovcu na prijelazu iz XIII. u XIV. stoljeće najdalje je otišao zagrebački biskup Mihalj (1296. – 1303.). Ne znamo točno u kojoj je godini svoga biskupovanja (najvjerojatnije na samom početku) Mihalj proglasio „uvjete slobode“ (conditiones libertatis) tadašnjih i budućih stanovnika „naše nove slobodne vesi Vugrovca (nove libere ville nostre de Vgra)“.

U tom dokumentu biskupa Mihalja stoji: „Neka ti naši stanovnici (Vugrovca) imaju slobodnu mogućnost svake godine izabrati za starješinu vesi, ili staviti na čelo i izmijeniti koga god hoće po općoj volji“.

Glavna je dužnost starješine vugrovečke vesi bila sudovanje. On sudi zajedno sa starcima, tj. iskusnim i uglednim vugrovečkim muževima sve novčane sporove koji nastaju među ljudima. Za ovo suđenje plaća se uobičajena naknada koja iznosi dvanaest denara. No na sajmeni dan „velike zločine, umorstva, razbojstva, krađe i potpaljivanje požara, nanošenje rana i bijenje ljudi dužan je suditi naš vugrovečki župan ili tadašnji kaštelan zajedno sa starješinom vesi“. U takvim parnicama dva dijela novčane naknade pripada županu, a treći dio prima starješina vesi. Visina naknade ovisila je o vrsti parnice. Nijedan sudski spor nije mogao presuditi na dvoboj, već se završavao prisegom svjedoka.

Nadalje, u ovom biskupskom dokumentu, nabrojene su mnoge povlastice koje se odnose na miran život vugrovečkih stanovnika.
“Svaki od njih koji bi se htio drugamo preseliti, ima slobodnu mogućnost prodati svoje kurije (stambene zgrade) i kuće (gospodarske zgrade) i drugo što posjeduje, i sa svojim se dobrima povući kamo bude izabrao, ipak plativši dug svoje kurije“.
“Ako tko od naših stanovnika umre bez potomaka, neka ima slobodnu opciju svoja dobra i posjede oporučno zapisati i ostaviti komu god bude htio“.

“Odredili smo također da se ima u našoj slobodnoj vesi održavati sajam nedjeljom, bez plaćanja ikakve pristojbe; koji žele neka se skupe na tom sajmu u subotu, a ako im se sviđa, mogu ostati do ponedjeljka u podne. Želimo da ustanovljenje tog sajma ne bude na štetu i za dokidanje sajma naše braće Kaptola zagrebačkog u Kašini, ustanovljenoga u davnini, jer će ta naša braća (kanonici) imati mogućnost obnoviti taj sajam u promijenjenom terminu“.

“Ovo ne ispuštamo: da naši dragi stanovnici od sredine nadolazeće korizme u roku od godine dana nama i našem kaštelanu Vugre nisu dužni davati nikakav porez, dug, daću ili pristojbe niti pružati usluge, pače izuzeti su od časti sluga ili duga. Pošto se navrši godina dana dužni su prinijeti nama svake godine na tri svetkovine, tj. na blagdan Sv. kralja Stjepana, Rođenja Gospodinovog i njegova Uskrsnuća uskrsno živinče, od pojedinog doma kokoš i dva kruha i tri marke u zagrebačkim denarima. Slično neka predaju našem kaštelanu svake godine na iste tri svetkovine jednu ovcu, dvadeset kokoši i pedeset kruhova“. (Kaštelan je upravitelj kaštela: castellum ili castrum.)
“Želimo također, da ako naši službenici nasilno odnesu njihovo sijeno, krmivo ili druge stvari, starješina njihove vesi ima pravo uzeti im konja i označiti štetu i nepravdu onome koji je pretrpio, dok mu se ne nadoknadi odnešeno“.

“Naše stanovnike izuzimamo i dopuštamo da budu slobodni od svakog putovanja: ne smiju biti siljeni nositi na konjima ili pješice pošiljke ili pisma k nama ili drugima u bilo kojim našim predmetima“.
Tako je biskup Mihalj, najvjerojatnije 1296. godine, osnovao slobodnu ves Vugrovec i odredio, prema običajima onog vremena, način života vugrovečkih stanovnika. On se i dalje brinuo za „svoju“ ves, pa je 1300. godine kupio komad neke zemlje u Sopnici (južno od vugrovečkih zemalja) „za uporabu i korist stanovnika slobodne vesi svoje Vugrovca za povećanje te vesi“, premda je taj komad zemlje već prije bio kupio biskup Ivan (!).

(Nastavak slijedi!)