Sve što susrećemo, spoznajemo, volimo, mrzimo, sve čime se bavimo ulazi u riječ. Riječ izriče sve što jest. Izriče i ono što nije. No, riječ nije samo sadržaj. Ona ima svoj ton, boju, prizvuk, odzvon, mekoću, oštrinu. Prenosi onog tko je govori, njegovo stanje duše, njegove stavove, prošlost, njegove skrivene namjere.

Riječ je čudesna. Čudesnija od ljudske ruke i ljudskog lica. Može u sebe primiti sve ljudske razlike i sabrati sve sličnosti.

Riječ priča, uspavljuje, budi, ranjava i liječi, reže i spaja, ponižava i laska, blati i čisti, laže, otkriva, skriva, svijetli, zamagljuje… Riječ čini sve što čini čovjek.

Posebno su snažna dva načina upotrebe riječi na kojima osjećamo svu snagu ljudske riječi: blagoslov i prokletstvo. Blagoslov je riječ koja obuhvaća drugoga sa svom dobrotom iza koje stoji onaj koji blagoslivlja. S druge strane, sva silina negativnog za koje je čovjek sposoban može se sliti u riječ, psovku, prokletstvo.

Mi tako na sebi možemo nositi blagotvornu riječ blagoslova ili zlosutnu riječ proklinjanja. Na nama se zaustavlja tuđi blagoslov kao što ponekad godinama u nama odzvanja mržnja i zlo koje se sabralo u riječima prokletstva. Podjednako, naši blagoslovi i naša prokletstva prate druge.

Prokletstvo psovke

Psovka je ropstvo. Psovač robuje jeziku koji je jači od njega. Jezik kojemu robuje izriče protiv njegove volje prokletstva. Kao daje upregnut u silu koja je jača od njega i koja mu ne dopušta da bude slobodan. Psovač se obično brani i opravdava površnim razlozima. Ljutnjom, slabim živcima, nervozom, poteškoćama, problemima. Uz to, obično pokazuje prstom na svoje bližnje koji ga »tjeraju« na psovku.

Ženu, djecu, susjede, predradnika, prijatelje… Pokazujući prstom na druge, na »krivce« vlastite psovke, sam ne vidi svoje ropstvo. Tako se pokazuje da problem psovke nije nadasve ni u riječima koje izgovara ni u namjeri koju psovač može imati, nego u sljepilu za vlastito robovanje.
Ropstvo je tim teže što ga manje vidim. To zna ići i do krajnjih mjera kada psovač svoje dobre namjere i svoje najljepše želje izriče psovkom. Ropstvo zna biti toliko jako da nam oduzme sav jezik i ostavi psovku kao jedini način izricanja svih stavova, emocija, želja, misli.

No, to nije samo sa psovkom tako. Svako ropstvo ovisnosti zasljepljuje svoje robove. Ovisnik o drogi, alkoholu, kocki, duhanu, neprestano uvjerava sebe i druge oko sebe da nije rob, da ima drugih koji su daleko dublje upali u isti porok, da iz onog o čemu ovisi crpi užitak, smirenje, zadovoljstvo…

Svako ropstvo drži okovanima svoje robove. Što duže traje to se rob manje buni protiv svoga stanja. U početku uvjerava samog sebe da nije rob i da gospodari sobom i onim o čemu ovisi, a s vremenom se navikne sve do točke u kojoj, neprimjetno, pristane na svoje ropstvo. I tako se dogodi da oslobođenje postane teže od ropstva. Tko god je robovao zna da je robovanje od jednog trenutka daleko lakše negoli oslobođenje. Kad se naviknem na ropstvo, oslobođenje postaje mukom.

Kad se psovač navikne na psovku, uši mu ogluše na oštrinu i težinu riječi koje izgovara, svijest više ne reagira na sadržaj koji izriče, osjećaj za druge i njihovu osjetljivost se uguši i u prvi plan iziđe samo on sam sa svojom mukom zbog koje psuje. Tako je psovač gluh za ono što sam izgovara i slijep za sve oko sebe. Vidi samo sebe, a ne pozna se, čuje samo sebe, a ne razumije se. Prokletstvo koje sije oko sebe malo pomalo se uhvati njega samog, zarobi ga, drži sputanim i počinje gušiti.

Budući da robovanje psovci uvelike naliči ropstvu alkoholu, nije na odmet podsjetiti da iz ovisnosti o alkoholu izlazim, tako da najprije priznam svoju ovisnost, svoju nemoć i svoje robovanje. Tek nakon toga se može dogoditi da zatražim pomoć i počnem otkrivati da ima izlaza u slobodu. Iz ropstva psovke nema izlaza ukoliko prije toga ne otkrijem kako i koliko sam zarobljen. Prije oslobođenja valja da mi se otvore oči, da progledam.

Sloboda blagoslova

Teško ćemo susresti da tko blagoslivlje protiv svoje volje, pod prisilom Kolika je razlika zarobljenosti psovkom i slobode blagoslova vidimo dočim sučelimo psovku i blagoslov. Dok psovač ima potrebu opravdati svoju psovku i ukazati na »krivce« dotle blagoslov ne treba nikakvo opravdanje. Dobro se čini iz slobode i uvijek oslobađa, a zlo uvijek ima težinu prisile i uvijek zarobljava. Što više dobra činim to sam slobodniji, a što sam duže ovisan to je moje ropstvo teže.

Dobro je uočiti daje kršćanstvo kodiralo blagoslov osobito uz trenutke rastanka. Jahve blagoslivlje Abrama u trenutku kada ga poziva da ostavi sve iza sebe. Isus blagoslivlje svoje učenike u trenutku kada uzlazi na nebo. Rastanci pred odlazak od kuće uvijek su bili trenutci kada su roditelji blagoslivljali svoju djecu.

Liturgijski susret vjernika sa živim Bogom i jednih s drugima završava podjelom blagoslova. Rastanci su privilegirane mjesto blagoslova upravo stoga što je blagoslov otvaranje prostora slobode i kidanje okova. Bog ne želi zarobljene ljude. Želi ih slobodne. Roditelji koji ne dopuštaju djetetu da odraste i krene svojim putom zarobljuju svoje dijete. Oni koji žele dobro svojoj djeci blagoslivlju ih u trenutku kada započinju svoj samostalni život.

Osim što blagoslov otvara prostor slobode, on prati dobrotom. Rastanci koje prati blagoslov ostavljaju na duši onih koji se rastaju melem blagosti od kojega žive u vremenu odvojenosti.
I tako u riječi blagoslova otkrivamo važnost i težinu koju kršćanstvo stavlja u riječ. Riječ nije nevažna i od kršćana se traži trud oko riječi. Ali, kršćanstvo je mnogo više. Ono živi od Riječi koja je tijelom postala. Isus je govorio, oslobađao i liječio, ali on sam je nadasve utjelovljena Božja Riječ među nama, Riječ Božjeg blagoslova u našoj sredini.

Blagoslov kojim nas je Bog obdario putem naših riječi blagoslova prelazi na druge, ostaje na njima i vraća se opet na nas. Blagoslov se, kao i svaka dobrota, množi kad ga dijelim.

Ante Vučković „Riječju probuđeni“