Poznajemo li našeg papu?

Najavljeni posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj događa se u vremenima teške gospodarske i društvene krize hrvatskoga naroda, te sveopće krize vrednota u našem društvu. Također, papa dolazi u prilično izazovnim vremenima za Crkvu, koja se sve više nalazi na udaru sekularizacije pod plaštom modernizacije društva te ateizma „upakiranog“ u prigodničarsko katoličanstvo. Svjedoci smo da povjerenje u Crkvu kao instituciju sve više pada, iako se prema svim istraživanjima još uvijek nalazi među institucijama kojima narod najviše vjeruje te da značajan broj vjernika smatra kako Crkva u Hrvatskoj ne uspijeva odgovoriti izazovima vremena te teškoj društvenoj situaciji.
Dolazak pape Benedikta XVI. stoga doživljavamo kao znak nade, poticaja i ohrabrenja. Svjedoci smo da se nakon njegovih posjeta južnoameričkim državama, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama, ondje počela događati svojevrsna renesansa vjerničkog života. Crkva dobiva novo lice, Bog se čini bližim a papa, unatoč svim predrasudama o „ozbiljnom papi koji neće moći pokrenuti mase“ postaje novi i inspiracija uzor ljudima, čiju vjeru mnogi nastoje poljuljati u današnje doba. U tom novom valu jačanja vjerničkog života posebnu ulogu igraju mladi, laici te novi duhovni pokreti.

Međutim, jasno je da papini posjeti nisu donijeli ploda isključivo zahvaljujući njegovoj višednevnoj fizičkoj nazočnosti u tim državama, već prije svega kvalitetnom pripremom njegova posjeta, svojevrsnom kampanjom u medijima i društvu te posebnim programima molitve, edukacije i zajedništva, u koje su bili uključeni – pored crkvene hijerarhije, zauzeti vjernici laici, komunikacijski stručnjaci, poznate osobe iz javnog života koje su javno svjedočile svoju vjeru… Tako su papine poruke bile vrhunac tih nastojanja, i naišle su na plodno tlo. Zato se nameću pitanja – Jesmo li svjesni ove povijesne prigode, i kako ćemo odgovoriti na ovaj veliki dar? Priprema li se naša Crkva kao zajednica, na ovaj veliki događaj, ili ćemo spavati do proljeća a onda se probuditi, kad tabloidizirani mediji od papina posjeta naprave svjetovni spektakl, pišući o tome gdje će jesti, spavati i koliko će država novca potrošiti na njegovo osiguranje? s druge strane, neki i u vjerničkim redovima već tvrde kako papa Benedikt nije Ivan Pavao II. te unaprijed odustaju od velikih očekivanja. Uvjeren sam kako će takvi pesimisti biti uvelike iznenađeni. Da bismo to shvatili dovoljno je dakle, analizirati njegova posljednja putovanja po svijetu ili pročitati njegovu najnoviju knjigu „Svjetlo života“. Ovaj papa, iako njegov pontifikat predstavlja jasan kontinuitet njegova prijatelja i prethodnika Wojtyle, izazovima vremena i crkvenog života odgovara na sasvim drugačiji način. Njegove poruke su originalne i jasne, često kritične kako prema svijetu, tako i prema vatikanskoj kuriji i crkvenoj hijerarhiji diljem svijeta. Pozornost plijeni profesorskom analitičnošću i istraživačkom racionalnošću. On već spaja nespojivo te mudrošću i mirnoćom osvaja poštovanje i dojučerašnjih protivnika. Ovaj papa pali vjerničku iskru među ljudima na sasvim drugačiji ali prilično učinkovit način. I sam priznaje kako ne voli kad ga se uspoređuje s velikim prethodnikom, skromno priznajući kako on nema ni potencijala, ni stila Ivana Pavla II. Međutim, moram priznati kako me, unatoč svemu, nakon pet godina pontifikata prilično oduševljava – i kao vjernika, i kao skromnog znanstvenika s područja komunikacija.  

Je li Benedikt kopija Ivana Pavla II.?

Kad je u travnju 2005. veliki papa Ivan Pavao II. zatvorio oči u svojoj skromnoj sobici u Vatikanu, stotine tisuća ljudi na Trgu svetog Petra pljeskalo je njemu u čast, baš onako kako su mu pljeskali kad im se daleke 1978. obratio s balkona bazilike svetog Petra, na talijanskom jeziku riječima kako dolazi iz jedne daleke ali prijateljske zemlje te nek mu oproste ako loše izgovara njihov jezik, poručivši svijetu „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu!“. Osjetila se golema praznina, ne samo u Crkvi već i u cijelom svijetu. Teško je bilo i pomišljati na njegova nasljednika, jer se znalo da će se svatko tko stupi na papinsku dužnost u početku se činiti blijedom kopijom velikog pape. U doba pogreba i priprema za konklave jednu od ključnih dužnosti u Vatikanu igrao je njemački kardinal Joseph Ratzinger, papina desna ruka i predstojnik Kongregacije za nauk vjere, jedan od najboljih teologa suvremnog svijeta, vrhunski pisac i profesor. Bio je to čovjek čijeg su se znanja i odlučnosti mnogi bojali. Bio je osobni prijatelj pape Karola ali ga je papa poštovao i kao odličnog savjetnika pa i korektora u pitanjima kada je dvojio. Neki su ga smatrali preoštrim pa i konzervativnim. No, iščitavajući njegove mnogobrojne knjige i analize možemo zaključiti kako je bio samo iskren i predan, te nije volio nikakva odstupanja od vjerskih istina, makar zbog toga izgubio i na popularnosti. Posebnu pozornost je privukao na sebe kad je vodio Križni put na Veliki petak te 2005. godine. Tada je otvoreno i kritički progovorio o stanju Crkve unutar Zidina te njezinim grijesima. Aludirajući kako poput lađe pušta vodu na sve strane oštro je ukorio mnogobrojne crkvene službenike koji zlorabe svoj položaj i javno sramote Crkvu ili nesavjesno obnašaju svoje dužnosti. Nedugo zatim su se počeli gomilati u medijima različite optužbe o pedofiliji u crkvenim redovima, koje je kasnije kao papa javno osudio ispričavajući se žrtvama. U svakom slučaju, Ratzinger se pokazao kao oštar branitelj izvornih načela Crkve, koji nema namjeru nikome podilaziti, niti birati riječi, već samo zaštititi pravovjernost i pročistititi vatikansku Kuriju i crkvenu hijerrahiju diljem svijeta, u kojoj se očito nakupilo i negativnosti. Naime, javna je tajna da Ivan Pavao II. zbog mnogobrojnih svjetskih obveza ali i bolesti posljednjih godina nije se ozbiljnije hvatao u koštac s vatikanskom administracijom. Ratzinger je na određeni način upozorio na potrebu toga, jer nije težio popularnosti ni potpori kolega. Naime, navršivši 75 godina tražio je umirovljenje od pape i sebe je već vidio kako u miru priprema nove teološke knjige, negdje u Bavarskoj. Međutim, unatoč svim drugim kandidatima koje su mediji isticali kao moguće nasljednike Ivana Pavla II., Božja ruka ali i većina kardinala upravo su u njemu vidjeli logičan najboljeg nasljednika pape Poljaka. S jedne strane je predstavljao kontinuitet, jer je ionako većinu prethodnih odluka pripremao s njime. A s druge strane, upravo u njegovoj znanstvenoj racionalnosti, poznavanju Nauka i okrenutosti prvenstveno Vatikanu mnogi su vidjeli priliku da Sveta stolica stane „malo na loptu“ i posloži stvari doma – u Crkvi.

Benedikt XVI. kao jamstvo

Kad se tog proljetnog dana s balkona prolomio glas „Habemus papam!“ tisuće ljudi na Trgu svetog Petra su osjetili olakšanje. Zapravo su bili sretni jer je ovog puta iznenađenje izostalo. Kardinali su išli na provjeren izbor i očito nisu pogriješili. Benedikt XVI. uzeo je ime po svecu zaštitniku Europe i odmah se bacio na posao. U nekoliko mjeseci promjenio je gotovo sve ključne osobe u vatikanskoj državi. Utjecao je otvaranje i procesuiranje mnogobrojnih skandala u crkvenim redovima. Menadžerskim rječnikom bismo rekli – zaveo je reda! Istodobno je pokušao nastaviti komunikacijsku politiku i otvorenost svijetu Ivana Pavla II. Iako ne voli putovanja i letenje nastavio je obilaziti svijet, motivirati i poticati ljude te se boriti za prava najobespravljenijih. No, za razliku od svoga prethodnika koji je bio medijski čovjek i plijenio svojom pojavom, papa Benedikt se ponaša kao dobri stari profesor, koji govori jasno, argumentirano i slikovito. On osvaja svojom intelektualnom snagom i racionalnošću. Dovoljno je prisjetiti se posjeta Britaniji, gdje je unatoč skepsama tamošnjih novinara, fascinirao britansku kraljicu. Mnogi kojima se u početku nije sviđao, zavoljeli su ga jer su shvatili da svojom čvrstom rukom vodi Crkvu a pritom ipak pokazuje otvorenost, ekumenizam i spremnost za dijalog. Jasno je poručio kako su Židovi zapravo naši oci u vjeri, omogućio je protestantskim biskupima te kineskim biskupima koji su birani od strane tamošnjih vlasti, a koji su priznali papu, povrat u okrilje Katoličke Crkve. Omogućio je svećenicima da služe misu i po starom latinskom obredu, kako bi pokazao kontinuitet između vremena prije i nakon Drugog vatikanskog koncila, a ne potpuni prekid s prošlosti i tradicijom. Ne ustručava imenovati redovnike na visoke dužnosnike u Vatikanu ili biskupske službe, tvrdeći kako samo traži najbolje… Javno se bori protiv diktature relativizma, izostanka odgovornosti velikih i moćnih prema naslabijima i ugroženima. Otvoreno progovara da Svijet srlja u propast, nastavi li s nebrigom za okoliš, ekologiju i sl. Ima jasna stajališta, utemeljna u stvarnom životu, o ljudskoj seksualnosti, uporabi prezervativa i sl. Ne boji se reći kad o nečemu dvoji, ili kad mu nešto smeta, pokazujući svoje ljudsko lice.

Papa vrhunski komunikator

Pritom je nastavio pisati knjige i enciklike i fascinirati svijet svojim jednostavnim stilom, koji otkriva duboke istine o Bogu i čovjeku. Njegova djela se čitaju poput bestselera, a najnovija knjiga „Svjetlo života“ u biti je jedan jako životni i novinarski poželjan intervju, u kojem otvara srce i dušu te progovara kao običan čovjek, kojeg je eto zapala ova časna dužnost, iako to nikako nije želio. Njegova djela i intervjue tako mogu čitati čak i nevjernici, jer se kod njega ništa ne podrazumijeva, već za sve iznosi jasna stajališta i svima razumljive argumente. Benedikt XVI. možda nas neće iznenađivati poput svoga prethodnika medijski atraktivnim projektima i potezima, ali će sigurno svojim racionalnim i temeljitim potezima pridonijeti jačanju položaja Crkve u društvu, prevladavanjem svih kriza, koje su opterećivale ovu zajednicu posljednjih godina. Također ne smijemo zanemariti ni redefiniranje pojedinih odluka svojih prethodnika, za koje ovaj papa ima jasnija tumačenja utemeljena u realnosti. Jasno to ovaj papa može priuštiti kao vrhunski tumač vjerskih istina, bez bojazni da će ga se usuditi netko kritizirati. Papa se pokazuje i kao dobar poznavatelj politike, s naglaskom na Europsku uniju, gdje nastoji afirmirati kršćanske vrednote. Njegova posljednja putovanja su vezana uz tu misiju, pa i skori dolazak u Hrvatsku, čije članstvo u EU zdušno podupire, kao i njegov prethodnik. U svakom pogledu Benedikt XVI. se sve više nameće kao dobar nasljednik velikog Ivana Pavla II. Iako se činio prijelaznim rješenjem, čini se da će njegov pontifikat ostaviti također snažan pečat te da će svome nasljedniku ostaviti „posloženu“ i „osvježenu“ Crkvu, spremnu za nove velike iskorake. S nestrpljenjem očekujemo njegovu proljetnu poruku hrvatskom narodu…

Dr. sc. Božo Skoko (www.hkz-mi.hr)