Živimo u dobu koje je hiperaktivno i ispunjeno beskonačnom bukom. Ne može se to doba nazvati toliko “nuklearnim dobom” niti “računalnim dobom”, koliko ga možemo nazvati “dobom buke”. Živimo pod neprestanim bombardiranjem uma te i samih stanica našega tijela, svim mogućim izvorima buke u našemu svijetu. U povijesti čovječanstva – ljudski um, naše tijelo, i osjećaji – nikada nisu bili toliko bombardirani, toliko pod udarom, zapravo samljeveni. Da bi se zaštitio, um se povlači, jer je u takvome okružju sklon djelovati uz pomoć “auto-pilota”. Puno toga jednostavno izdvajamo. Puno toga apstrahiramo. Jednostavno je previše poticajâ i informacija koji se neprestano slijevaju.
T. S. Eliot je jednom napisao: “Gdje se može čuti riječ? Ovdje ne. Nema dovoljno tišine.”
Nema dovoljno tišine niti u našim srcima. Zaokupljeni smo brojnim žurno potrebnim zadaćama: zadaćama junačkim, zadaćama svetim, nerijetko proročkim. Žetva je velika; radnika malo. I tako raste napast, ili pak sklonost, biti sve više zauzeti, raditi sve više i više, što proizlazi iz poticaja srca činiti dobro, oduprijeti se zlu, progovoriti istinu kulturi koja nam na svakome koraku progovara lažima.
Ispravan je to poticaj, ali je posrijedi zapravo tek sirovina. Nerijetko nije oplemenjena mudrošću, oprezom. Iza sebe ostavljamo trag obilja riječi, zbog kojih kasnije često žalimo. Nije stvar u tome da ne govorimo istinu, već puno brbljamo. Gospodin u Evanđelju kaže kako ćemo na Sudnji dan odgovarati za svaku riječ što smo je ikada izgovorili. Zašto nam to govori? Zašto nam to kaže? Svaku riječ?
Riječi imaju snagu. Riječi imaju snagu dati život, ili donijeti smrt. Sjetite se one “zarazne” rečenice: “Volim te.” Pomislite na onu njoj suprotnu: “Mrzim te.” Rijetki su oni koji ne bi bili osjetljivi na moć ovih riječi. Ima li ih uopće?
Neprekidni tokovi značenja slijevaju se u nas i iz nas. Da bismo se s njima ispravno nosili, moramo biti ukorijenjeni u hijerarhijskom svemiru s Ocem Stvoriteljem te našim Kraljem, našim Spasiteljem kao vrhovnim upravljačima toga svemira. Pa ipak, uvelike zapravo živimo u nečemu što možemo nazvati “pustopoljinom”. Kršćanski filozofi o našemu dobu govore i kao o “obezglavljenom svemiru”.
Svjetovnjački je čovjek pokušao učiniti veliki jaz, pravi ponor, između Boga i čovjeka. U tome ne može uspjeti, iako na neko vrijeme može proširiti tamu, katkad i vrlo duboku tamu, po čitavome svijetu. No, tama ne može nadvladati svjetlo. Kao kršćani mi kao ljudi znamo kako istina vodi u život, te moramo živjeti s dubokom spoznajom koju suvremeni čovjek ne posjeduje. Moderni čovjek živi u upravo tragično zakržljalu svijetu. Taj je svijet ispunio obiljem poticaja, zabave i strasti, ali živi u znatno smanjenim dimenzijama. Imamo prednost što živimo u neizmjernu svemiru, vrlo duboku svemiru u kojemu je Bog učinio nešto toliko čudesno, toliko nevjerojatno te naši umovi to jedva mogu opaziti i pojmiti. Gledamo, ali ne vidimo; slušamo, ali ne čujemo. Postali smo slijepi za ljepotu bivanja, tajanstvenu ljepotu postojanja, uključujući tu i vrijednost života.
Valja nam podsvijestiti što je Sv. Toma Akvinski rekao o vrijednosti ljudske duše. Napisao je kako vrijednost samo jedne ljudske duše daleko nadmašuje ukupnu vrijednost materijalna svemira. To vrijedi za svaku pojedinu ljudsku dušu, od trenutka njena začeća, pa sve do vječnosti.
Živimo u kulturi koja pokušava zanijekati značenje toga temeljnoga čuda što ga je Bog stvorio kroz postojanje. Ali, kako se suprotstaviti kulturi smrti? Kako progovoriti njenoj katastrofalnoj, golemoj laži? Ljudsko srce, posve prirodno, na jasnu laž instinktivno reagira užasavanjem. Reagiramo zgražanjem, to je posve jasno. Reagiramo ljutnjom, što je također razumljivo. Koje to očinsko, majčinsko, jednostavno ljudsko srce ne bi smjesta gnjevno ustalo protiv narušavanja nevinosti? To je posve prirodna i divno ljudska reakcija. No, nikada se ne smijemo samo na tome zaustaviti.
Sveti Ivan Damaščanski, jedan od prvih Crkvenih otaca, jednom je napisao kako je čovjek – kada je Adam sagriješio, izgubio priliku Božju, ali ne i Njegovu sliku. Zahvaljujući Kristovoj žrtvi na Križu, mi sada ne moramo više živjeti kao roblje; slika i prilika u postupku su obnavljanja. U Raju ćemo (ako ikada ondje stignemo) otkriti sliku i priliku vraćenu u ono što smo trebali biti od samoga početka, a još se ne očitova što ćemo biti.
Kroz život uvijek moramo ići očiju uprtih u vječnost, a nogu čvrsto na ovoj zemlji, zemlji obilježenoj utjelovljenjem. Ona je dobra. Bog ju je stvorio dobrom. Ne možemo to zanijekati; ne možemo je prezirati; ne možemo tražiti nebrojene zaobilaznice kojima smo skloni, ne! On nas je postavio ovdje kako bi sve obnovio u Kristu.
A kako to postići? Jednostavno rečeno: sami to ne možemo nikako. Stupanj do kojega uspijemo obnoviti naš dio svijeta, počevši od samih sebe i naših obitelji, zajednica, naroda, i planeta, uvelike će ovisiti o stupnju do kojega svatko od nas svoje srce otvori djelovanju milosti. Milost ne možete omirisati; ne možete je okusiti; ne možete je dotaknuti, no svejedno je posrijedi nešto vrlo moćno! Ako iskoraknete iz područja milosti, itekako osjećate što vam nedostaje. Ako, pak, prebivate u izvoru milosti što se izlijeva iz Srca Kristova, odjednom ćete se naći u daleko širemu svijetu.
No, čak se i mi kršćani lako zbunimo. Tako lako “ispadamo” iz volje Očeve i vraćamo se u nju. Većina od nastoji biti predani kršćani. Većina nas je u tijeku – kao što ćemo to svi mi biti do kraja života – sazrijevanja u vjeri. Zato prije svega valja se dotaći naših slabih točaka, područjâ na kojima tako lako pravimo pogrješke, čak i uz najveće napore. Onda možemo razmotriti naročite milosti što ih Bog izlijeva na naše vrijeme, kako bi nam pomogao u našim nastojanjima oko širenja Kraljevstva Božjega.
Prije svega, naše slabe točke:
Sklonost hiperaktivnosti. Potrebe su velike. Neizmjerne. Skonost istrošiti se. Radimo previše stvari loše, umjesto da radimo samo nekoliko stvari, ali zato precizno i djelotvorno.
Buka. Preopterećeni umovi. Uvelike smo, naime, prihvatili lažnu tvrdnju prema kojoj će nas samo znanje spasiti. Ljudska je narav uvijek sklona gnosticizmu, gnozi, u najrazličitijim oblicima. U našemu je vremenu uvelike prisutan novo-gnosticizam. Zarazio je većinu naših sveučilišta. Zarazio je mjesta moći našega svijeta. Pritom se zaboravlja kako znanje nikada ne smije biti samo sebi svrhom. Kada se znanje podredi svetoj mudrosti, ono postaje ponizni sluga, pridonoseći pobjedi istine u našemu svijetu.
Valja nam utišati umove. Valja nam zaroniti duboko, duboko, sve dublje u tišinu, i naučiti čekati na Boga. Ne možemo čekati da Bog sve sam učini. Pozvani smo na sustvaranje: zajednički rad Boga i čovjeka, kako bi sve stvari bile obnovljene u Kristu. To znači kako smo itekako pozvani na djelovanje. No, djelovanju trebamo pristupiti tek nakon što smo se dobro napili na izvoru milosti, spokoja i tako se reorijentirali u božanskome poretku.
T. M.