Došašće – prevedeno rječnikom i govorom srca – jest čežnja, žudnja. Žudnja za spasenjem i Spasiteljem, za svjetlom nakon duge noći. Žudnja koja se u čovjeku rađa, nada koja u njemu počiva. I to je jednostavni odgovor na sve krize i tame koje se spustiše kao usud nad čovječanstvo. Papa upravo to naglašava u svojim obraćanjima svijetu i vjernicima: Gdje je Bog, ondje je budućnost. Gdje ima vjere, ima i budućnosti i nade. Gdje je pak Bog? Ondje gdje se njegovo ime zaziva, gdje ljudi padaju na koljena i priznaju: Jedini si ti naša nada! Ti si putokaz, cilj i smjer našega života. Gotovo cjelokupna srednjovjekovna mistika ima kao žilu kucavicu čovjekovu žudnju za ljubavlju, za Bogom, ali i Božju ljubav, čežnju za čovjekom. Bog želi čovjeka, žudi za nama. Treba samo uvidjeti da je na kraju riječ samo o Bogu koji je u totalu za čovjeka, nikada protiv nas, Bog kao čista proegzistencija.
Gdje se to može danas odčitati i iskusiti? Gdje se to može doživjeti? Odgovor glasi: Na licima i životima svetaca. Sveci nisu nestali, nisu ‘izumrli’ ni u današnjem sekularnom svijetu. Mogu pojedini sveci biti za nekoga psihijatrijski slučajevi, za medije fanatici i fundamentalisti. Sveci su u pravilu daleko od javnosti, junaci su to našega svagdana koji krajnje ozbiljno prihvaćaju Radosnu vijest – i kao poruku i kao sadržaj – a sadržaj je sami Isus Krist. Žive prema njoj ne obazirući se na prijezir ili cinizam svijeta i medijskoga omalovažavanja, izrugivanja.
Uvijek su se radikalni kršćani susretali s ismijavanjem i nerazumijevanjem okolice. Franjo je bio u Asizu svojim sumještanima asiška luda, predmet ismijavanja i poruge, kućna sramota. Ali i danas cijeli grad od njega živi, on ga je učinio slavnim. Sveci su redovito u pravu. Njihova sreća bijaše u slobodi i nenavezanosti na bilo što, a sloboda u odvažnosti ići neuhodanim putem. Istina ih je Isusa Krista oslobodila, a potom su se potonja stoljeća prema njima orijentirala. Bili su i ostali uzori i svjetionici.
Ni sekularni pa ni ateistički (pogotovo ne komunistički) svijet nije mogao bez svojih uzora. Podizali su im spomenike, po njima nazivali gradove, ulice, trgove, obavljali svoje pseudoreligijeske rituale, pohranjivali ih u srca. Svi su ti danas povijesna makulatura, ime im se briše iz povjesnice, ili se pak prikazuju negativcima. Nitko ih se više ne spominje. Rok trajanja suvremenih ‘bogova’ i ‘božica’, zvijezda, pjevača, športaša, glumaca još je kraći od socijalističkih ‘heroja’. Kao sjena se provlače kroz medije da bi ih već sutra skinuli drugi s prijestolja. I umiru redovito u bijedi fizičkoj i duhovnoj, u alkoholu, drogi ili neimaštini.
Nikada ne mogu ti samostvoreni avetinjski idoli dirnuti srce ljudi riječju i primjerom, životom i navještajem poput jednoga Franje iz Asiza, Majke Terezije i drugih svetačkih likova. Jednom je zgodom blaženi Ivan Pavao II. rekao francuskoj mladeži, 1986. “Sveci su vidljivi svjedoci tajanstvene svetosti same Crkve. Oni su najčovječniji među ljudima, po njima Kristovo svjetlo obasjava cijeli svijet. Ne zastarijeva žar ni zanos koji ih oživljuje. Crkva proglašava svece blaženicima i svetima, ali isto vrijedi i za sve one skrovite, anonimne svece: oni spasavaju Crkvu od prosječnosti, oni je obnavljaju, čak bih rekao, oni je iznutra ‘inficiraju’, oni je vode prema onome što ona treba biti”. A ove godine – četvrt stoljeća poslije – poručuje Benedikt XVI. mladima kako trebaju biti ‘gorljivi, plamteći sveci’. U vremenu beskonačnih konferencija, sastanaka, diskusija, odluka, papira, dosadnih tv-razgovora trebaju nam ti nepoznati, anonimni kao i kanonizirani sveci koji će nas usmjeriti prema vječnosti, prema Gospodinovu dolasku. Kršćanstvo ne započinje ondje gdje prestaje radost, kako bi neki htjeli. Kršćanstvo je bitno poruka radosti, radosna vijest o Bogu među nama, o Bogu koji nam donosi puninu života. Sveci su svjedoci želje i čežnje za ljepotom, dražesnošću, puninom, vječnim životom. U nama postoji žudnja za onim što sami ne možemo stvoriti nego nam se mora darovati.
U čovjeku postoji neodoljiva žudnja za srećom. S toga zrenika može se reći da je kršćanstvo i eudemonistička religija (za Aristotela je eudaimonia-sreća smisao čovjekova života), vjera kojoj je stalo da se vjernici i pripadnici osjećaju sretnima, da postanu i budu sretni. Nije mu do toga se čovjek odrekne svega, na kraju i samoga sebe, kao u budizmu. Cilj je biti ispunjen Bogom, radovati se u Bogu. Kršćanstvo je vjera blaženstava ali i onih obećanja pobjednicima iz Knjige Otkrivenja (pogl. 2-3). Mnogi predbacuju kršćanstvu kako pred svaki užitak ili ugodu stavlja negativni predznak ili upitnik i mjeru žuči. Čovjek može iskusiti već ovdje i sada punu sreću i radost u – kontemplaciji, gdje nam se nudi crvena nit, gdje se svi konci života i sudbine slijevaju u jedno, u blaženo gledanje, koga je mistika samo predokus.
O tome govore redovito adventski tekstovi. Prorok Izaija je uz Pavla najsilniji biblijski pisac, propovjednik, navjestitelj, i na kraju zacijelo mučenik. On je krunski svjedok vremena došašća. I on žudi da se konačno rastvore nebesa, da siđe Gospodin, da se pred njime brda stresu (usp. 63,19). Iskusiti to možemo mi vjernici u svakoj euharistiji gdje nam se Logos spušta, gdje možemo poput Izaije u tjeskobi vlastitoga srca i bića dizati svoje vapaje Gospodinu, priznavati s njime: ”Da, ti Gospode, otac si naš, otkupitelj naš, vječno si nazvan”. Iz proroka probija nezatomljiva tjeskoba, žudnja za Bogom, ne za privatnom, osobnom ugodom, vlastitim duševnim mirom, nego on viče Gospodinu usred općega odvrata od Boga. Bog treba ponovno okrenuti svoje lice prema svomu puku, Bog se treba obratiti kako bismo bili obraćeni. Samo nam jedno i Jedan u ovoj nevolji može pomoći, on ima u svojoj ruci recepte za sve krize, naše i cijeloga svijeta. On ima lijek.
Bog si može dopustiti postati dijete u Isusu Kristu, postati komad kruha u euharistiji, a da mu ne padne kruna s glave. Čini on to iz ljubavi prema nama ljudima jer nam želi biti radikalno blizu, onako blizu kako to samo može biti čovjek čovjeku.
Dr. fra Tomislav Pervan (na našem portalu uz dopuštenje autora)
05.12.2011.
