Radost kršćanstva

Cijeli je moj život uvijek bio isprepleten ovom niti vodiljom: kršćanstvo daje radost, širi horizonte. U konačnosti, život življen uvijek i samo “protiv” bio bi nepodnošljiv.

Prosjak

Što se tiče Pape i on je siromašan prosjak pred Bogom, čak i više od ostalih ljudi. Naravno, iznad svega molim se Gospodinu, s kojim sam povezan, da tako kažemo, starim prijateljstvom. Ali ja zazivam i svece. Blizak sam prijatelj Augustina, Bonaventure i Tome Akvinskog. Njima kažem: “Pomozite mi!” Majka Božja je uvijek i svagda glavno uporište. U tom smislu, uključujem se u zajedništvo svetih. Zajedno sa njima, ojačan njima, razgovaram s dobrim Bogom, nadasve proseći ga, ali i zahvaljujući mu; ili jednostavno sretan.

Teškoće

Računao sam sa njima. Kao prvo trebali bi biti vrlo oprezni s ocjenom jednog Pape, je li on značajan ili ne, dok je on još uvijek živ. Tek kasnije se može prepoznati koje je mjesto u povijesti ima određena stvar ili osoba u cjelini. No, da ozračje neće biti uvijek radosno bilo je očito s obzirom na globalnu svjetsku konstelaciju, sa svim rušilačkim silama koje postoje, sa svim proturječnostima koje u njemu postoje, sa svim prijetnjama i pogreškama. Da sam nastavio primati samo priznanja, trebao bih uistinu zapitati samog sebe naviještam li cjelokupno Evanđelje .

Šok zlostavljanja

Događaji me nisu sasvim iznenadili. U Kongregaciji za nauk vjere bavio sam se slučajevima u Americi; vidio sam situaciju u Irskoj na početku. No, dimenzije su bile za mene ogroman šok. Od moga izbora na Petrovu Stolicu više sam se puta susreo sa žrtvama seksualnog zlostavljanja. Prije tri i pol godina, u listopadu 2006., u govoru irskim biskupima tražio sam od njih da “utvrde istinu o onome što se dogodilo u prošlosti, poduzmu sve potrebne mjere kako bi se spriječilo da se ponovno dogodi u budućnosti, jamčiti da se načela pravde u potpunosti poštuju, a iznad svega, ozdravljenje žrtava i svih onih koji su pogođeni ovim nečuvenim zločina.” Iznenada vidjeti svećenstvo ukaljano na ovaj način, a sa njime i samu Katoličku crkvu, bilo je teško podnijeti. Međutim, u tom trenutku, bilo je važno ne odvrgnuti pogled od činjenice da postoji dobro u Crkvi, a ne samo ove strašne stvari.

Mediji i zlostavljanja

Bilo je očito da djelovanje medija nije bilo samo vođeno u potrazi za čistom istinom, već da je bilo zadovoljstva da se postidi Crkva i ako je moguće i da ju se diskreditira. Međutim bilo je potrebno da bude jasno: dok se radilo o otkrivanju istine, moramo im biti zahvalni. Istina, u zajedništvu s pravilno shvaćenom ljubavlju, je vrjednota broj jedan. Zatim, mediji ne bi mogli izvještavati da zlo u samoj Crkvi nije postojalo. Samo zato što je zlo bilo unutar Crkvi, drugi su bili u mogućnosti to okrenuti protiv nje.

Napredak

Otkriva se problematičnost izraza “napredak”. Suvremenost je tražila svoj put vođena idejom napretka i slobode. No, što je napredak? Danas vidimo da napredak može biti i destruktivan. Zbog toga moramo razmisliti o kriterijima koje moramo usvojiti kako bi napredak zaista bio istinski napredak.

Ispit savjesti

Povrh pojedinačnih financijskih planova, sveobuhvatan globalni ispit savjesti je apsolutno neizbježan. U tome je Crkva nastojala pomoći sa enciklikom Caritas in veritate. Ona ne daje odgovore na sve probleme. Ona želi biti korak naprijed gledajući na stvari iz drugoga kuta gledišta, koje nisu samo isplativost i uspješnost, već gledište po kojem postoji zakon ljubavi prema bližnjemu koji se orijentira Božjom voljom, a ne samo prema našim željama. U tom smislu treba dati impuls, da se stvarno dogodi transformacija savjesti.

Prava netolerancija

Stvarna prijetnja pred kojom se nalazimo je da tolerancija bude ukinuta u ime same tolerancije. Postoji opasnost da razum, tzv. zapadnjački razum, smatra da je konačno otkrio ono što je ispravno i tražeći da to bude jedino ispravno, što se suprotstavlja slobodi. Mislim da treba snažno prokazati na ovu prijetnju. Nitko nije prisiljen biti kršćaninom, ali nitko ne smije biti prisiljeni da živi po “novoj religiji”, kao da bi bila jedina i istinita, obvezujuća za svo čovječanstvo.

Džamije i burka

Kršćani su tolerantni i kao takvi također dopuštaju drugima razumijevanje vlastitih osobina. Mi pozdravljamo činjenicu da u arapskim zemljama Zaljeva (Katar, Abu Dhabi, Dubai, Kuvajt), postoje crkve u kojima kršćani mogu slaviti misu i nadamo se da će se dogoditi svugdje. Stoga je prirodno da se muslimani kod nas mogu okupljati zajedno na molitvu u džamijama.
Što se tiče burke, ne vidim razlog za opću zabranu. Kaže se da neke žene je ne nose dobrovoljno, već da je u stvarnosti to neka vrsta njima nametnutog nasilja. Jasno je da se sa tim ne možemo složiti. Međutim, ako bi je željele dobrovoljno nositi, ne vidim zašto bi im se trebalo onemogućiti.

Kršćanstvo i suvremenost

Biti kršćanin je samo po sebi nešto živo, suvremeno, što prožima, formira i oblikuje svu moju suvremenost, i tako u nekom smislu stvarno je prihvaća.
Ovdje je potrebna velika duhovna borba, što sam htio pokazati nedavno osnivanjem Papinskog vijeća za novu evangelizaciju. Važno je da nastojimo živjeti i promišljati kršćanstvo na način da pretpostavlja lijepu i dobru suvremenost, a u isto vrijeme se udaljuje i razlikuje od onoga što postaje protu-religija.

Optimizam

Moglo bi ga se površno gledati sužavajući ga na obzorje zapadnog svijeta. Ali ako ga se pažljivije pogleda – a to je ono što mogu učiniti zahvaljujući pohodima biskupa iz cijelog svijeta, a također i mnogim drugim susretima – vidi se da kršćanstvo u ovom vremenu razvija potpuno novu kreativost [. ..]
Birokracija je potrošena i umorna. Postoje inicijative koje dolaze iznutra, iz radosti mladih. Kršćanstvo će možda poprimiti novo lice, možda čak i drugačiji kulturni oblik. Kršćanstvo ne određuje svjetsko javno mijenje, drugi ga vode. Pa ipak, kršćanstvo je životna sila, bez koje druge stvari ne bi mogle nastaviti postojati. Stoga, na temelju onoga što vidim i iz moga osobnog iskustva, ja sam vrlo optimističan glede činjenice da se kršćanstvo nalazi pred novom dinamikom.

Droga

Mnogi biskupi, posebno oni iz Latinske Amerike, kazuju mi da tamo gdje prolazi put uzgoja i trgovine drogom – a to se događa u većini tih zemalja – je kao da monstruozna zločesta životinja pruža svoju ruku na tu zemlju da upropasti ljude. Mislim da ova zmija trgovine i potrošnje droge koja obavija svijet je snaga o kojoj ne uspijevamo uvijek imati adekvatnu ideju. Uništava mlade ljude, uništava obitelji, dovodi do nasilja i ugrožava budućnost cijelih naroda.
I tu je također strašna odgovornost Zapada: potrebna mu je droga i tako stvara zemlje koje ga snabdijevaju onim što će na kraju trošiti i što će ga uništiti. Postoji vrsta gladi za srećom koja ne uspijeva se nasititi sa onim što postoji; i tako nalazi utočište, da tako kažem, u raju đavla i potpuno uništava čovjeka.

U Gospodnjem vinogradu

Zapravo imao sam vodeću ulogu, ali ništa nisam učinio sam i radio sam uvijek timski; upravo kao jedan od mnogih radnika u Gospodnjem vinogradu, koji je vjerojatno učinio pripremne radove, ali istovremeno je jedan koji nije određen da bude prvi i da preuzme odgovornost za sve. Shvatio sam da uz velike pape moraju također postajati i mali pape koji daju svoj doprinos. U onom sam trenutku rekao ono što sam stvarno osjećao […]
Drugi vatikanski koncil nas je s pravom podučio, da je za ustroj Crkve temeljan kolegijalitet; to jest činjenica da je Papa prvi u dijeljenju s drugima, a ne apsolutni monarh koji donosi odluke sam u samoći i sve radi samostalno.

Židovstvo

Bez sumnje. Moram reći da mi je od prvog dana mojih teoloških studija nekako bilo jasno duboko jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta, između dva dijela našeg Svetoga pisma. Shvatio sam da ćemo moći čitati Novi zavjet samo u kombinaciji s onim što mu je prethodilo, inače ga ne bi mogli razumjeti. Zatim, ono što se je dogodilo tijekom Trećeg Reicha pogodilo je nas kao Nijemce i pridonijevši da još više gledamo i na izraelski narod s poniznošću, sramom i ljubavi.
Tijekom moje teološke izobrazbe te su se stvari ispreplele i obilježile su tijek moje teološke misli. Dakle, bilo mi je jasno – u potpunom kontinuitetu s Ivanom Pavlom II – da u mom navještaju kršćanske vjere mora biti ključna ova nova, u ljubavi i razumijevanju, isprepletenost Izraela i Crkve, na temelju poštovanja načina življenja svakog od njih i njihova poslanja […]
Međutim, u tom trenutku, činilo mi se da i u staroj liturgiji je potrebna promjena. U stvari, oblik je bio takav da je povrijedio Židove, a zasigurno nije izražavao na pozitivan način veliko, duboko jedinstvo između Staroga i Novoga zavjeta.
Iz tog sam razloga mislio da je u staroj liturgiji potrebna izmijenja, osobito, kao što sam rekao, s obzirom na naš odnos s židovskim prijateljima. Promijenio sam je tako da sadržava našu vjeru, da je Krist spasenje za sve. Nema dva puta spasenja, i da je Krist spasitelj i Židova, a ne samo pogana, ali i na takav način da se ne bi izravno molilo za obraćenje Židova u misionarskom smislu, već da bi Gospodin ubrzao povijesni trenutak, kada ćemo svi biti ujedinjeni. Stoga argumenti niza teologa upotrijebljenih polemički protiv mene su neodgovorni i nisu pravedni prema onom što je učinjeno.

Pio XII.

Pio XII. je učinio sve što je bilo moguće da spasi ljude. Naravno, uvijek se možemo pitati: “Zašto nije prosvjedovao na izravniji način“? Mislim da je shvatio koje bi bile posljedice javnog prosvjeda. Znamo da je zbog ove osobnog položaja puno pretrpio. On je znao u sebi da bi trebao govoriti, ali ga je situacija sprječavala.
Sada, razumne osobe priznaju da je Pio XII spasio mnoge živote ali smatraju da je imao zastarjele ideje o Židovima i da nije bio na visini Drugog vatikanskog koncila. Međutim, nije to problem. Važno je ono što je učinio i što je on pokušao učiniti. Mislim da je stvarno potrebno priznati da je bio jedan od velikih pravednika i kao nitko drugi, spasio je mnoge i mnoge Židove.

Seksualnost

Usmjeriti se samo na kondom znači banalizirati seksualnost, a to banaliziranje upravo predstavlja opasan razlog zašto mnogi i mnogi ljudi u seksualnosti ne vide više izričaj svoje ljubavi, već samo vrstu droge koju sami sebi pripisuju. Stoga i borba protiv banalizacije seksualnosti je dio velikog napora kako bi se seksualnost pozitivno vrjednovala i kako bi mogla izvršiti svoj pozitivan učinak na ljudsko biće u cijelosti.
Mogu postoji pojedinačni opravdani slučajevi, kao kada prostitutka koristi kondom, i to može biti prvi korak prema moraliziranju, prvi čin odgovornosti za razvoj nove svijesti o činjenici da nije sve dopušteno i da se ne može činiti sve što se želi. Međutim, to nije pravi i svojstven način da se prevlada infekcija HIV-a. Uistinu je potrebna humanizacija seksualnosti.

Crkva

Pavao nije gledao Crkvu kao instituciju, kao organizaciju, već kao živi organizam, gdje svi rade jedni za druge i jedni s drugima, sjedinjeni počevši od Krista. To je slika, ali slika koja vodi u dubinu i koja je vrlo realna zbog same činjenice da uistinu vjerujemo da u Euharistiji primimo Krista, Uskrsloga. Ako svatko prima istog Krista, onda smo svi doista ujedinjeni u ovom novom uskrslom tijelu kao velikom prostoru novog čovječanstva. Važno je to razumjeti i shvaćati Crkvu ne kao aparat koji mora svašta učiniti – iako i aparat joj pripada, ali u granicama – već kao živi organizam koji dolazi od samog Krista.

Humanae Vitae

Vidici “Humanae vitae” ostaju na snazi, ali druga je stvar pronaći ljudski prohodne putove. Mislim da će uvijek biti manjina iznutra uvjerenih u ispravnost tih vidika i živeći ih, oni će biti u potpunosti zadovoljni i tako postati privlačan model za slijeđenje drugima. Mi smo grešnici, ali mi ne bi trebalo uzeti ovo kao prigovor protiv istine, kada taj visoki moral nije življen. Trebali bismo nastojati učiniti svo moguće dobro, uzajamno se podržavati i podnositi. Izraziti sve to i s pastoralne, teološke i misaone točke gledišta u kontekstu suvremene seksologije i antropološkog istraživanja je veliki zadatak kojem se moramo posvetiti više i bolje.

Žene

Definicija Ivana Pavla II. je vrlo važna: “Crkva nema na nikoji način moć podijeliti svećenički red ženama”. Ne radi se o ne htjeti, već o ne moći. Gospodin je dao obrazac za Crkvu s dvanaest apostola, a zatim sa nasljednicima, biskupima i prezbiterima (svećenicima). Nismo mi stvorili ovaj oblik Crkve, već je utemeljen počevši od Njega. Slijediti ga je čin poslušnosti, a u sadašnjoj situaciji, možda jedna od najtežih čina poslušnosti. No, upravo to je važno, da Crkva pokaže da nije samovoljni režim. Mi ne možemo raditi ono što želimo. Umjesto toga, tu je Božja volja za nas, koje se pridržavam, iako je to naporno i teško u današnjoj kulturi i civilizaciji.
Između ostalog, odgovornosti povjerene ženama u Crkvi su tako velike i značajne da se ne može govoriti o diskriminaciju. Bilo bi to tako ako bi svećenstvo bilo vrsta dominacije, ali ono je suprotnost, mora biti u potpunosti služenje. Ako se pogleda u povijesti Crkve, onda shvatite da je značaj žena – od Marija do Monike do Majke Terezije – je tako istaknut da na mnoge načine žene definiraju lice Crkve više od muškaraca.

Posljednje stvari

To je vrlo ozbiljno pitanje. Naše propovijedanje, naše stvarni navještaj je uglavnom usmjeren, jednostrano, na stvaranje boljeg svijeta, ali uistinu bolji svijet se stvarno gotovo više ne spominje. Ovdje moramo napraviti ispit savjesti. Naravno, mi pokušamo ići ususret publici, reći im ono što je na njihovom horizontu. No, naš je posao istovremeno probiti taj horizont, proširiti ga i gledati na posljednjih stvari.
Posljednje stvari su poput tvrdog kruha su za ljude danas. One se čine nestvarnim. Htjeli bi umjesto njih konkretne odgovore za danas, rješenja za nedaće života. Ali, one su odgovori koje ostaju na pola ako ne omogućavaju predosjetiti i priznati da ja nastavljam živjeti nakon ovog materijalnog života, da postoji sud, milost i vječnost. U tom smislu, moramo pronaći nove riječi i načine, kako bi se omogućili čovjeku da razbije zvučni zid konačnog.

Kristov dolazak

Važno je da svako razdoblje bude s Gospodinom. Da i mi sami, ovdje i sada, smo pod Gospodinovim sudom i dozvoljavamo da budemo suđeni od Njegovog suda. Raspravljalo se o dvostrukom Kristovom dolasku, jednom u Betlehemu i drigom na kraju vremena, sve dok sveti Bernard iz Clairvauxa nije govorio o Adventus medius, o dolasku između, preko kojeg On periodično ulazi u povijest.
Mislim da je pogodio pravi tonalitet. Mi ne možemo odrediti kada će svijet završiti. Sam Krist je rekao da to nitko ne zna, čak ni Sin. Međutim mi moramo ostati, za tako reći, u blizini njegova dolaska a iznad svega biti sigurni da u patnjama je On blizu. U isto vrijeme, trebamo znati da za naša djela smo pod njegovim sudom. (kta/m.u.)