TRSAT

Trsatsko je svetište po milosnoj slici Majke Božje i spomenu njezine Nazaretske kućice, Božjom milošću prožeto sveto mjesto na tlu domovine Hrvatske i čvrst dokaz vjere Hrvata u izvorne poruke Kristova Evanđelja. Više od 710 godina okupljaju se vjernici i pristižu hodočasnici iz cijele Domovine, ali i inozemstva, da bi obnovili i produbili svoju vjeru i okrijepili duh čudotvornom snagom trsatske Majke Milosti. Zaštitnici i promicatelji svekolikih vrijednosti Gospina Trsatskog svetišta, kao i duhovni i uljudbeni učitelji hrvatskog naroda od svoga osnutka, a na Trsatu više od 550 godina, jesu sljedbenici sv. Franje Asiškog – braća franjevci. Pozvani od Petrovih nasljednika da budu čuvari kršćanskih svetinja u Isusovoj domovini, franjevci i u Trsatskom svetištu – gdje je prema predaji krajem 13. stoljeća boravila Sveta kućica, obavljaju tu svoju današnju zadaću.

Valjda nema po našim otocima obitelji u kojoj se ne spominje svetište Gospe Trsatske. Odakle i u čemu je privlačnost Trsata? Anđeo je to rekao u pozdravu Mariji nazvavši je “milosti puna” Sto znači: puna Boga, blizu Boga, ispunjena Božjom moći. Drugim riječima, u .Marijinoj blizini doživljavamo Božju blizinu, jer je ona bliska i Bogu i nama . Ona nam stoga pomaže da po njoj postajemo bliski Bogu pa su njezina svetišta mjesta Božje blizine, mjesta gdje se ta Božja blizina očituje… Zato u Marijinim svetištima, i ovdje na Trsatu, doživljavamo sigurnost da je Bog taj koji je s nama, da on vodi našu povijest, naš život, naš narod, da je on oslonac svega što se zbiva pa u njemu imamo sigurnost”.

Kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup

17.08.2011.

Mnogi blagdani u Katoličkoj Crkvi nisu se slavili odmah na početku kršćanstva, nego su nastajali su tijekom stoljeća. Npr. Božić se na Zapadu počeo slaviti tek polovinom 4. stoljeća. Tijelovo se slavi od 13. stoljeća. Slično je bilo i sa blagdanom Srca Isusova. Poticaj za njegovo uvođenje došao je iz Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. Ali tek 1765. Papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova.

I taj blagdan nije prihvatio samo kralj, biskupi i vjernici Poljske, ne samo članovi rimske Nadbratovštine, nego i redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica plemenitog francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi i u dušama vjernika urodio plodovima divne svetosti.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, Papa Pio IX. je 1856.g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Isus sam izrazio želju da se slavi blagdan posvećen njegovom Presvetom Srcu.

U nastavku ćemo sada donijeti prikaz događaja tj. viđenja Srca Isusova u kojem je Isus izričito tražio da se uvede slavljenje njegova blagdana. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove veliko ukazanje a zbilo se 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako. Jednog se dana za vrijeme tijelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, od Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubavi. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj da na ljubav uzvrati ljubavlju. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Spasitelj. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrženost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana da ispuni tu veliku osnovu. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu ovim riječima:

“Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav.”

Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga što kaže sv. Ivan u Evanđelju:

“Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.” (Iv 13,1)

U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen:

“A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti.”

Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o “sakramentu ljubavi”.

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca.

“Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.”

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca.

“Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.”

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu je s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je vjerski pokret janzenizam u Francuskoj ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ta Isusova poruka time nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja se sastoji u tome što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikla dan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pravo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njegovo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluškivati glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo, te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je poslije Duhova u našu povijest unio najviše svetog plamena, koji treba da božanskom ljubavlju zagrije svako srce. Priredio: o.Božidar Nagy, DI (www.katolici.org)

01.07.2011.