Kad se danas rabi riječi ‘svetac’, ‘sveci’, ‘svetost’, onda to ima posve drukčiji prizvuk pa i sadržaj nego to bijaše u mislima, poimanju i izražavanju osobe koja je prvi put riječ upotrijebila, naime sv. Pavla. Za Kristova apostola Pavla sveci su osobe koje vjeruju u Isusa Krista, koje su krštenjem preporođene, nanovo rođene na novi život, koje su povezane s Isusom Kristom ‘krvnim’, životnim, osobnim vezama, koje su po nasljedovanju Isusa Krista do kraja uključene u Isusovo biće, pretakanje života koji struji iz Isusa Krista i njegova otkupiteljskoga djela.

Kršćanska je egzistencija po sebi tajna. O tome govore sva Pavlova pisma, o tome promišljaju kršćanska stoljeća i tisućljeća. Kršćanska egzistencija ima protežnicu posve drukčiju od ovoga svijeta. Ta je protega zapravo prevrat, revolucija u svijetu, ona prevraća postojeće stanje, stvara novo, snagom Kristova Duha i Kristove osobe, snagom Krista koji je za nas živio, umro i uskrsnuo, koji sada obitava u novoj zbiljnosti. Krista koji je izišao iz povijesne zbiljnosti i zemaljske stvarnosti te unišao u nebesku slavu, koji je obećao doći, ali koji ostaje u svojima do svršetka svijeta, u novome prostoru čovjekove nutrine, srca, čovjekove intime.

Čovjekova nutrina, čovjekova intima jest ondje gdje mi graničimo s ništavilom, gdje nas Božja stvarateljska ruka drži na životu, u bitku. Po krštenju stvarateljska ruka samoga Boga zahvaća izravno u stvorenje, stvarajući novo iz stvorenja podložna grijehu i smrti, kako bi u konačnici stvorila novoga čovjeka. To je novina, novum, kršćanstva u svijetu. To novo stvorenje, nova creatura, ne postoji odvojeno od Isusa Krista, ne postoji kao nešto po sebi i za sebe, nego samo u odnosu prema Isusu. To je ona intima u kojoj se doživljava otkupiteljska ljubav Bogočovjeka; Krista kao stvarateljske energije, formativne, oblikovne snage kršćanske egzistencije. Konačni sadržaj i cilj svega života jest da se u nama oblikuje Krist, da vjernik izraste, sazrije do punine (uz)rasta Kristova, da kršćanin živi, ali ne više on, nego da Krist u njemu živi. Sve su to moćne i snažne riječi kojima Pavao tumači tajnu kršćanskoga života.

Kristova je želja objaviti u čovjeku i čovjeku svoju beskrajnu puninu, da čovjek- otkupljenik pred Bogom bude puna osoba, da postane ono što mora biti, da Krist u njemu (za)živi. Ta tajna, rođena u krštenju, organski raste i razvija se u daljnjem životu vjere i ljubavi: to je ono što tvori i stvara sveca i svetu osobu u Pavlovu smislu.
Ono prvo, izvorno vrijeme Crkve nakon Duhova te valovlja koje su Duhovi podignuli u Rimskome carstvu minulo je doskora, pa je i riječ ‘svetost’ postupno promijenila svoj sadržaj i smisao. Ne, ljudi nisu postali lošiji nego su nekoć, u rano doba Crkve, bili. Pa ni apostolsko vrijeme nije bilo u svemu idealno. Treba samo pogledati u Djela apostolska i Pavlove spise, napose pisma Korinćanima, pa vidjeti s kakvim se sve nepodopštinama suočavala rana Crkva (koja je uvijek i Crkva grješnika!), pojedinci koji su prelazili s poganstva u kršćanstvo. Ali je apostolsko vrijeme nosilo u sebi svijest novoga, izvornoga, svijest početka, u zraku je bilo nešto prevratničko, postojala je snažna svijest da je Bog zahvatio u Kristu u svijet, da je svaki vjernik izdvojen, pozvan, odabran, da je na njega pao sami Božji izbor.

Vremenom je kršćanstvo postalo službenom religijom. Postalo je gotovo naravni, normalni stil života. Postupno se gubila svijest da je kršćanstvo po sebi nešto sveto, da je svetost temelj i odrednica kršćanskog života i egzistencije. Donekle je to živjelo i nadalje u pojmovima kao posvetna milost, vremenom se uvriježila predodžba kako je svet onaj u kome iznenada, poput munje bljesne, zasja i poprimi značajku izvanrednosti, posebitosti novina, drukčijost, ono posve novo i drugo što dolazi s nebesa, od Oca svjetla, kao primjerice u Augustinovu slučaju.

Svet, prožet svetošću odsada nije prema općem poimanju, uvjerenju i osjećaju kršćanski život, kršćanska egzistencija kao takva, kršćanska zajednica, Božja obitelj, vjernici, Crkva te vjernik u toj Crkvi, nego je svet izdvojeni pojedinac, izuzet iz svagdana, osoba s neobičnim milosnim (karizmatskim) darovima; svetac je herojska osoba koja se odvažuje na nešto izvanredno, na što se ne osmjeljuje glavnina ostalih vjernika. Izvanrednost pojave jest ono što se danas shvaća i misli pod pojmom ‘svet’ i ‘svetac’, dakle, snažno svjedočanstvo za život u Kristu i iz Krista, aktivnost te osobe u svijetu, pa i u kršćanskom svijetu koji je uvelike zapao u tešku prosječnost i osrednjost.

Svetac nije vjerski genij. Svetac je čovjek koji Boga bezuvjetno ljubi, osoba u čijem životu Pavlova misao, “živim, ali ne više ja, Krist u meni živi” – dosiže vrhunski oblik. Bitno, duša i srce, sveukupnost života jednoga sveca jest bezuvjetnost pripadnosti Kristu, odnosno Krist kao pokretač svega u pojedincu.

Pojedinac je gradivo, tijesto koje se izručilo u krajnjem posluhu Kristu da u njemu oblikuje novo stvorenje. Svetac se predaje Kristu do kraja, i iz toga se rađa nešto posebno, nešto posve novo. Sveci su očitovanje dosega kršćanske egzistencije. Krist je punina Božjega Logosa, u Kristu se utjelovila Punina, on je Sveobuhvatni. On je jedan i jednostavni, jednostavnost u punini jest konačna i vrhunska. Jednostavnost je Božja povlastica. Nemoguće je jednostavnost učiniti jednostavnijom.

Svi otprilike znamo što je grafologija. Znanost koja se bavi rukopisom pojedine osobe te na temelju iščitavanja rukopisa opisuju se značajke pojedinca. Jednome stručnjaku donijeli su na raščlambu dva rukopisa. Kazano je samo da jedan pripada ženskoj a drugi muškoj osobi. I nakon nekoliko dana stručnjaka pitali što veli za pojedine rukopise, za karaktere tih osoba. Za muški rukopis je rekao da pripada osobi koja je izrazito nervozna, pomalo nesigurna, da je sklona gnjevu i srdžbi, čak i incidentima. Da zna uvrijediti, ali da je istodobno i dobrohotna, suosjećajna te da ga nešto tjera na akciju. A što se tiče ženskoga rukopisa on je zaključio da pripada krajnje samosvjesnoj osobi, razboritoj, originalnoj, da je sklona gospodariti nad drugima, k tome ljubomorna i na trenutke histerična ako stvari ne teku kako bi ona htjela. Na kraju su mu otkrili da jedan pripada Franji iz Asiza a drugi Tereziji Avilskoj.

Svetac nije nikakav wunderkind u svome svijetu. Prisjetimo se Franjine prošlosti, njegova traganja za smislom i Bogom, njegova loma s vlastitim ocem i sa svakim. Postao je nešto kao kućna i očeva sramota u cijelom mjestu. Isto tako i Terezija Avilska očituje u svojim spisima i životu te ponašanju slabe i snažne strane. Svetac nije onaj koji liže oltare niti lebdi pola metra iznad zemlje da se ne bi uprljao zemaljskim glibom. Svi sveci očituju slabe i snažne crte, svijetle i tamne – kao i svaki drugi čovjek. Ono što sveca čini svetim jest da živi svoje snažne karakterne crte, a slabe podnose. Oni su cijeloga života bogotražitelji. Uz Franju i Tereziju mogli bismo navesti kao zorne primjere Ignacija Lojolskoga, časnika koga je samo ranjavanje spasilo od pustopašna, pustolovna života, ali je u bolesti spoznao svoje poslanje i postao jednim od najznačajnijih duhovnih učitelja u svijetu, teologom suvremenoga svijeta i utemeljiteljem velikoga reda. Ili pak Charlesa de Foucaulda, pijanicu, kockara, ženskara, časnika, praktičnoga bezbošca koji je u jednoj ispovijedi svećeniku razastro cijeli svoj život te nakon toga postao molitelj, eremit, u stalnom traganju za Bogom, jer je otkrio Krista Isusa kao blago svoga života.
Sveci su prizme kroz koje se prelamaju zrake Božjega svjetla u spektru ljudskih mogućnosti. Neizmjeriv je broj mogućih prelamanja božanskoga u ljudsko, a u svemu se ozbiljuje ono što Pavao veli: “Različiti su darovi, isti je i jedan Duh; različite su službe, ali je jedan Gospodin; različita su djelovanja, ali je isti Bog koji čini sve u svima” (usp. 1Kor 12,4). Stoga ćemo pronaći među svecima kraljeve i sluškinje, učenjake i neuke, obrtnike i seljake, pustinjake i princeze, umjetnike i političare, navjestitelje i zanesenjake, zadivljenike, majke i djevice, pokornice i udovice, samotnjake, pustinjake i zakonodavce, utemeljitelje redova te stvaratelje novih zajednica, osobe od posebna značenja za pojedine narode, zemlje, društvene slojeve, kulturu, pojedince koji su krčili put drugima, osobe nerijetko i teške naravi, teško razumljive, koje su hodile opasnim putovima, osobe koje su mogle živjeti u svako doba, ali i one koje su jedinstvene i neponovljive u svome vremenu. Jednom riječju, nepregledno mnoštvo, magna turba (Knjiga OtkrivenjaI), a u svima je zapravo samo jedno očito: Krist koji u njima poprima svoj lik! Veliki oblak svjedoka, kako kaže spis Hebrejima!

Sveci su usadašnjivanje i tumač osobe Isusa Krista, živa egzegeza Isusa u određenom vremenu. Dok se znanstvenici trude dosegnuti smisao Isusove osobe, poruke i riječi, dotle sveci u svome životu ozbiljuju ono oko čega se znanost trudi. Oni izražavaju Krista, oni su njegova živa slovnica. Oni pre-vode u svoje vrijeme Onoga tko je njihov Gospodin i Gospodar, tko je pojam, zbirni i sveukupni, za sve što oni misle, žele, ćute. Oni prevode u svoje vrijeme, u stvarni ljudski ustroj, u društveni poredak, u potrebe vremena osobu Isusa Krista. To tvori njihovu veličinu – da jesu to što jesu. Tko se smije zvati kršćaninom ako nije voljan ili kadar prevoditi Kristov lik u gradivo vlastita darovana života? Pred nama je upitnik: Ili smo glumci, ili originali! Ili baciti koplje u trnje pa se ostaviti toga posla ili pak zasukati rukave i odgovoriti svomu krsnom zavjetu. Bit je kršćanstva pretakanje Kristova lika u gradivo ovoga svijeta i vlastita života. Sveci su dokaz kako je moguće Kristov, Gospodinov lik pretočiti u osobni, stvarni život, oni su dokaz da je Isus Krist Logos, Slika Boga nevidljivoga, Praslika, Otkupitelj i Oblikovatelj i Dovršitelj svega stvorenoga. Izvir i uvir svih bića i svega stvorenoga. O tome nam svjedoči i ova velika žetva koju slavimo o blagdanu Svih Svetih, a koju uprizoruje na toliko mjesta Knjiga Otkrivenja.

Svaki svetac ima svoju biografiju, zemaljsku i nebesku, grješnu i milosnu, ima svoju povijest, isprepletenu grijehom i milošću. Milost kao snaga, grijeh kao slabost. Sveci su živjeli snagu, slabosti podnosili, iz čvrsta uvjerenja da ih je Gospodin prihvatio. To je ta bezuvjetna ljubav i povjerenje koje nalazimo kod svetaca. Cjelokupna tajna svetosti jest krajnja izručenost Bogu, povjerenje u Boga. Svaki svetac, rekosmo, ima svoju povijest, a svaki grješnik ima budućnost, naime mogućnost obratiti se i postati svecem.

Međugorje, 27. listopada 2011. Dan Asiza – Hodočasnik istine, hodočasnik mira

Fra Tomislav Pervan OFM

Ako danas pokušate prosječnim vjernicima pričati o pozivu na svetost brzo ćete naići na refleksni otpor. Ništa bolje nećete proći ako nastojite probuditi njihov interes za to poslanje, ako vaš govor želite potkrijepiti nekim primjerima iz crkvene prošlosti. Pozivati na svetost kao da je zahtijevati nemoguće, a pričati o svecima kao da je govor o nestvarnom. Činjenica jest da je ne samo u srednjem vijeku nego sve do nedavno štovanje svetaca bilo povezano s praznovjerjem, a i trgovinom. Za svaki grad i svako zanimanje, protiv svake bolesti i brige zazivali su se drugi nebeski zaštitnici. Kod štovanja ohrabrujućih uzornih Kristovih svjedoka višestruko je znalo doći do uzajamnog konkuriranja tih nebeskih „nadljudi“. Kao da je Crkva svojim pretjerivanjima u govoru o životu pojedinih svetaca iste zapravo udaljila od nas.

Stoga nije začuđujuće da danas mnogi kršćani ne žele biti „sveci“. Usudio bih se reći da tako odgovaraju jer su iskreni. Naime, svatko od nas je grješnik. Ako smo svi grješnici, zašto onda Crkva, a i Biblija, toliko govore o svetosti? Zašto, primjerice, apostol Pavao sve kršćane naziva „svetima“ (Rim 12, 13)? Istovremeno smo grješnici i sveci. Živo proturječje, svatko od nas!

Svi mi, naime, osjećamo neograničenu čežnju. Zašto nam zapravo ništa nije dostatno, ne može nas u konačnici zadovoljiti? Zašto i kod najvećega i najljepšega želimo dalje, više, potpunije, trajnije…? Zašto imamo poteškoća kod izbora poziva? Zato jer ne želimo biti nešto, nego tako rado sve. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno: svatko od nas na tajnovit je način sve! Jer, tko čovjeka ograniči na njegovu zemaljsku narav, nije ga shvatio. Svatko nosi u sebi i božansko.

Ta trajna rastrganost u nama između božanskoga i zemaljskoga i najvećim umovima ovoga svijeta nešto je nedokučivo. I upravo taj ograničeni pol u nama nikada ne uspijeva izdržati susret s neograničenim. Ali, to nije samo naša razapetost nego ujedno i izvor traženja, kreativna radoznalost i uopće znak naše veličine.

A smrt? Da pješčani sat naših života svakodnevno kroči svome kraju, zna svatko, ali to još ne znači da smo toga trajno svjesni. Nije to moralizirajući kažiprst katoličke provenijencije nego činjenica naših života. Razmišljati o tome nije samo domaća zadaća vjernika nego i onih koji misle ili samo kažu da ne vjeruju. Pred smrću smo svi isti. Ona podriva svu našu životnu sigurnost. Svatko želi živjeti. Čak i onaj tko kaže da želi umrijeti, zapravo ne želi umrijeti nego želi reći: „Ovako ne želim više živjeti!“

Činjenica jest da o smrti nerado pričamo. Gotovo svaki govor o smrti kao da je kvarenje raspoloženja, a ne traženje smisla života. I kao da uvijek bivamo zatečeni okolnostima da nam je razmišljati ili čak progovoriti o smrti. A već sama pomisao na smrt vrhunac ima upravo u pitanju je li smrt kraj? Čitav život u sebi nosimo čežnju za životom koji traje, bez osobitog računanja sa smrću. I što nam se događa? Smrt nas svaki put iznova zateče, pogodi, ranjava, dezorijentira, tjera u očaj, sumnju, a najčešće u bijeg. Ne toliko bijeg pred smrću, nego bijeg pred životom u perspektivi zemaljskog kraja. A život već od samoga početka implicira životni put koji vodi do kraja. Da, najevidentnija činjenica naših života jest upravo smrt: za vjernika i nevjernika. Pred smrću svi smo jednaki, razlika je samo u našem odnosu prema smrti.

Izgleda da o tuđoj smrti razmišljamo i govorimo bez poteškoća. Ali kad pomislimo na vlastiti kraj životnog puta – zanijemimo. Znajući da se njegova životna svijeća gasi, na pitanje boji li se smrti, stogodišnji svećenik je odgovorio: „Ne, nemam straha, jer tek poslije smrti zapravo počinje život. Zasad se nalazim samo u predsoblju života!“

Priznajem, olak odgovor, ali nipošto i jeftino rješenje. Svatko od nas mora naći svoj odgovor na to pitanje. To nije teoretiziranje smrti nego pitanje života: smisla ili besmisla našega životnog puta, odnosno vječnog života ili vječne smrti. Je li to daljnje pojednostavljivanje odnosa života i smrti? Jest, ali sva odlučujuća pitanja naših života nadasve su jednostavna, no ne i laka pitanja!

Skoro 70 godina je prošlo otkako je u nacističkom koncentracijskom logoru ubijen veliki njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, pripovijedao je iza zatvorskih rešetaka svom prijatelju o razgovoru što ga je nekoć vodio s nekim francuskim svećenikom. Razgovor je počeo neuobičajenim pitanjem:

„Što bi ti želio postići u životu?“

„Želio bih svakako postati svetac!“, odgovorio mu je svećenik. Bonhoeffer se za­mislio i nakon izvjesne šutnje odgovorio: „Ja u životu želim samo jedno: Učiti vjerovati!“

Za Bonhoeffera „učiti vjerovati“ značilo je potpuno se odreći težnje da se postigne nešto veliko. Učiti vjerovati ne pripada samo prošlosti nego i sadašnjosti, dakle i nama. A učiti vjero­vati nije ništa drugo nego životni program za sve ljude, program za sve one koji žele imati i uopće slijediti vrijednosti koje nadilaze vlastiti tanjur, površnost, dopadljivost.

Stoga je blagdan Svih svetih naš blagdan, svetkovina nas običnih ljudi. Crkva nije samo i jedino građevina sagrađena od velikana, izvanrednih osoba, čiji se životopisi prepričavaju, čija imena dobivaju novorođenčad ili novoposvećene crkve. Jer, u svete se može ubrojiti svakoga tko je gladna nahranio, žedna napojio, žalosna utješio…

Sve njih Isus prepoznaje kao svoje i vodi ih u vječnu ljubav kao svoje prijatelje i braću. Naime, veličina svetaca upravo je bila u tome što nisu bili daleko od života, dapače, voljeli su život, voljeli su svakodnevicu. Ni od nas se ne traže nikakvi izvanredni ili nadljudski čini, nego sasvim obične i male stvari od kojih je sastavljen naš svagdašnji život. Takva ljubav prema životu jest Bonhoefferov i naš „učiti vjerovati“, odnosno početak svetosti u vremenu za vječnost.
 
Frano Prcela, O.P.
Institut M.-D. Chenu Berlin (www.hkz-mi.hr)

U Africi, kao i u mnogim zemljama srednje Europe riječi psovke uopće ne postoje u rječniku. Često se upravo po psovci u inozemstvu, među stotinama drugih, prepoznaje naš (balkanski) čovjek. Žalosno ali istinito!

Znameniti starogrčki pripovjedač Ezop bio je siromašan rob. Jednom ga gospodar pošalje k trgovcu rekavši mu: “Kupi mi najbolju stvar koju tamo nađeš.” Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: “Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?” “Da”, odgovori Ezop, “jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krjepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra.” “Bravo, Ezope”, klikne gospodar, “sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!”

Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: “Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!” Ezop protumači: “Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla.”

Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti. Naše riječi, dakle, mogu biti lijepe i ružne. One su toliko važne jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: “Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.” To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Riječima, dakle, hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, pjevamo, molimo… ali riječima također proklinjemo, đavlu predajmo, mržnju stvaramo, ogovaramo, klevećemo…

Vrli Hercegovci pjevaju u gangi, između ostaloga, i ovo: Da je Isus Hercegovac bio, tko bi njega razapeti smio? Pitam se: Zar Te igdje itko razapinje kao tvoj “vjerni” hrvatski narod? Potaknut ne samo ovim napjevom, nego i prekrasnim tekstom kojega na nekom mjestu nađoh, želim sa svima vama podijeliti kratko razmišljanje o psovci ali i ogorčenje u najmanju ruku, da se uopće o ovome treba pisati.

U Starom Zavjetu čitamo tekst: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli, neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: ‘Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti’.” Znam da Hercegovina ima dovoljno kamena, ali ne znam ima li ga dovoljno da se izvrše sva “kamenovanja bogo/psovača”! Ne trebamo “kamenovati”, jer Isus vrlo elegantno reče: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8,7), ali se možemo zamisliti nad tekstom koji slijedi o besmislenosti psovke.

S religijskoga stajališta:
a) psovka je pljuvanje Bogu u lice;
b) njome psovač ponižava Boga;
c) psovka vrijeđa sve kojima je Bog najveća svetinja.

S kulturnoga motrišta:
a) psovka je znak nekulture i jezičnoga siromaštva;
b) psovka je pasji govor: pas, psa – psovati, psovka (lajanje);
c) psovka je nerazumna, jer je usmjerena protiv Boga kojega psovač redovito ne drži krivim za svoju ljutnju; ona je neshvatljiv način pražnjenja vlastite agresivnosti.

Sa zdravstvenoga gledišta:
a) psovka svjedoči o unutarnjem osjećaju nesigurnosti, straha i manje vrijednosti, razara živce;
b) ostavlja prazninu, nemir, nezadovoljstvo;
c) psovka stvara jednu vrstu duhovne šizofrenije koja prelazi u duševnu šizofreniju.

S pedagoškoga stanovišta:
a) psovka truje ljudsku dušu okrutnošću;
b) psovka daje loš primjer: psovaču ništa nije sveto;
c) zagađuje duhovnu atmosferu i stvara psovački mentalitet.

S nacionalnoga odredišta:
a) dok naši psovači ratuju protiv Boga, mi kao narod nemamo u koje ime očekivati njegovu pomoć;
b) dok milijuni molitelja stvaraju obrambeni štit oko našega naroda, istodobno naši psovači svojim raketama probijaju taj štit i omogućuju neprijateljski prodor;
c) u očima kulturnih ljudi i naroda svaki naš psovač prikazuje Hrvate kao neuljuđene prostake, pa tako sramoti svoj narod.

S prosudbeništva koristi:
a) psovka nikad ništa i nikome ne koristi;
b) psovač ruši izvor i oslonac ljudskoga dostojanstva, pa stoga gubi pravo na poštovanje u društvu;
c) psovači ne će gledati lica Božjega, kaže sv. Pavao.

Ne zaboravimo da smo i mi dionici grijeha ako nismo opomenuli “brata” svoga! Ne dopustimo da nam đavao po psovci ukrade Božji mir, sreću i jednom, ako Bog dadne, vječni život. Pametnu dosta!

Piše: don Mladen Šutalo

Tradicionalno hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u hrvatsko nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke ove će se godine održati u subotu i nedjelju, 10. i 11. rujna.

Za mlade koji će u subotu, 10. rujna krenuti u Mariju Bistricu bit će organiziran poseban hodočasnički vlak koji će krenuti u 7:20 sati s Glavnog kolodvora u Zagrebu prema Konjščini. Zaustavit će se na postajama: Vrapče, Gajnice, Zaprešić i Zabok gdje će se priključiti skupine s većim brojem prijavljenih mladih. Mladi koji ne će putovati vlakom i skupine mladih iz različitih dijelova Nadbiskupije okupit će se u 9:15 sati u Konjščini, odakle će se planinarskim putevima krenuti prema Mariji Bistrici, gdje se očekuje dolazak oko 13:00 sati.

U srijedu, 24.kolovoza, u 19:00 sati u dvorani “Vijenac” na Nadbiskupijskom pastoralnom institutu (Kaptol 29a), održat će se pripremni sastanak svih voditelja skupina mladih za hodočašće u Mariju Bistricu na kojima ćete saznati ostale detalje.
Zbog velikog broja mladih koji se očekuju na ovom hodočašću potrebno je da župa prijavi točan broj mladih najkasnije do utorka, 5. rujna u Povjerenstvo kako bismo se pobrinuli za smještaj (spava se u školi i šatorima).
Cijena putnih i organizacijskih troškova iznosi 55 kn po osobi. Uplatu možete izvršiti kod prijave mladih.

Program hodočašća
subota, 10. rujna

7:20 – polazak hodočasničkog vlaka s Glavnog kolodvora prema Konjščini
9:15 – hodočasnički put kreće iz Konjščine prema Mariji Bistrici (hodočasti se planinarskim putevima)

13:00 – dolazak u Mariju Bistricu, smještaj u školi i šatorima
15:00 – kateheza i svjedočanstvo don Damir Stojić (prilika za ispovijed)
17:30 – susret biskupa s mladima
20:00 – služba svjetla
21:15 – predstava: Ljubav ili strah
22:30 – euharistijsko slavlje i klanjanje

nedjelja, 11. rujna

9:00 – križni put
11:30 – misno slavlje s hodočasnicima iz Zagreba
14:00 – polazak prema Konjščini
16:15 – polazak hodočasničkog vlaka prema Zagrebu
 
www.pastoralmladih.hr

U Rimu, koji je sagrađen na sedam brežuljaka, jedan od njih se zove Lateran, a na njemu je podignuta bazilika, Lateranska bazilika Svetog Ivana. To je službeno Papina katedrala, „majka i glava svih crkava“ u Rimu i u cijelom katoličkom svijetu. Katedrala potječe još iz vremena cara Konstantina Velikoga, a izvorno je bila posvećena Svetom Spasitelju. Dao ju je sagraditi papa Melhijad (311.-314. godine) na zemljištu koje je darovao car Konstantin (to je onaj što je kršćanima dao slobodu vjeroispovijedanja 313. godine čuvenim Milanskim ediktom). Tu je i jedna papinska palača u kojoj su smješteni brojni crkveni uredi. U Lateranu je održano čak pet ekumenskih tj. općih koncila (kakav je bio i onaj Drugi vatikanski) od 1123. do 1512. godine.

Spomenimo još jednu znamenitost te katedrale: u njezinu baptisteriju (mjestu gdje se obavljaju krštenja) papa Ivan IV. podigao je kapelicu solinskim mučenicima (naša Salona kod Splita), o čemu još i danas svjedoči jedan krasan mozaik, koji hodočasnici rado razgledaju.

https://www.vatican.va/various/basiliche/san_giovanni/vr_tour/index-en.html