Gospodine Bože, izvore života i ljubavi,
blagoslivljamo te i zahvaljujemo ti što si
darom svoga Sina posvetio zajedništvo obitelji.
Radujući se dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu, povjeravamo ti:
roditelje i djecu, djedove i bake, mladiće i djevojke.

Molimo te da našim obiteljima daješ snagu
za velikodušno prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni svojim Duhom,
da budu mjesta molitve i kršćanskih kreposti,
uzajamnoga poštivanja, nesebičnosti i opraštanja,
te osjetljivosti za potrebe bližnjih.

Sve nas ispuni životnom radošću,
da te svjedočimo u ljepoti otajstva Crkve, i da ti
– po uzoru i zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Josipa –
služimo u vjernosti i istini, zajedno u Kristu,
koji s tobom u Duhu Svetome živi i kraljuje
u vijeke vjekova. Amen.

Znameniti starogrčki pripovjedač Ezop bio je siromašan rob. Jednom ga gospodar pošalje k trgovcu rekavši mu: “Kupi mi najbolju stvar koju tamo nađeš.” Ezop ode i kupi jezik. Gospodar mu začuđeno reče: “Pa zar je to od svega najbolje što ima na tržnici kupiti?” “Da”, odgovori Ezop, “jezik je najbolja stvar od svega, jer čovjek jezikom hvali božanstvo i pobožno moli, uči istinu i krjepost, unosi mir među ljude, tješi žalosne, savjetuje one koji sumnjaju, brani pravdu i čini mnoga druga dobra.” “Bravo, Ezope”, klikne gospodar, “sutra ćeš mi kupiti najgoru stvar!”

Ezop sutradan ponovo ode k trgovcu i opet kupi jezik. Gospodar vrlo uznemiren uzvikne: “Kako jezik može biti najbolja i najgora stvar?!” Ezop protumači: “Jezik je i najgora stvar, jer njime zle osobe preziru vjeru, uče zlo, govore laži, ogovaraju i kleveću, siju svađu, bližnjega nepravedno žaloste, varaju druge, izdaju pravdu i čine još mnoga druga zla.” Jezik, organ koji se može upotrijebiti i zloupotrijebiti.

Naše riječi, dakle, mogu biti lijepe i ružne. One su toliko važne jer je snaga u našem jeziku i riječima koje izgovaramo. Zato Biblija kaže: “Smrt i život u vlasti su tvoga jezika.” To znači da svojim jezikom možemo sebi sijati život ili smrt. Riječima, dakle, hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, pjevamo, molimo… ali riječima također proklinjemo, đavlu predajmo, mržnju stvaramo, ogovaramo, klevećemo…

Vrli Hercegovci pjevaju u gangi, između ostaloga, i ovo: Da je Isus Hercegovac bio, tko bi njega razapeti smio? Pitam se: Zar Te igdje itko razapinje kao tvoj “vjerni” hrvatski narod? Potaknut ne samo ovim napjevom, nego i prekrasnim tekstom kojega na nekom mjestu nađoh, želim sa svima vama podijeliti kratko razmišljanje o psovci ali i ogorčenje u najmanju ruku, da se uopće o ovome treba pisati.

U Starom Zavjetu čitamo tekst: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli, neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: ‘Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti’.” Znam da Hrvatska ima dovoljno kamena, ali ne znam ima li ga dovoljno da se izvrše sva “kamenovanja bogo-psovača”! Ne trebamo “kamenovati”, jer Isus vrlo elegantno reče: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8,7).

“Ne smijemo popustiti pred klonulošću duhom ni pred rezignacijom, a još manje pred prijetećim napetostima ovog trenutka, posebno ne pred diskriminacijama, nepravdama i vjerskom netrpeljivošću, kojom su danas najviše pogođeni kršćani”, rekao je papa Benedikt XVI. u propovijedi na misi koju je služio na svetkovinu Bogorodice Marije te prigodom proslave 44. svjetskog dana mira koji ove godine ima za geslo “Vjerska sloboda – put koji vodi do mira”.

Gotovo sve poruke pape Benedikta XVI. prigodom božićnih i novogodišnjih blagdana bile su usredotočene na vjersku slobodu. Djelomično su ga na to potaknuli brojni napadi i ubojstva kršćana u raznim krajevima svijeta, a djelomično nastojanje Zapada da se na perfidne načine vjeru isključi iz javnog života.

Gotovo neposredno nakon eksplozije bombe pred katoličkom crkvom u Aleksandrije u Egiptu, u kojoj je poginulo dvadesetak ljudi, Papa je primijetio kako “danas želimo prihvatiti jauk tolikih muževa, žena, djece i staraca, žrtava rata, najstrašnijeg oblika nasilja u povijesti”. Pozvao je državne predstavnike da se jače zauzmu oko zaštite kršćanskih zajednica i primijetio kako je vjerska sloboda “neizbježivi element pravne države”.

“Ne smijemo se priviknuti na ratne sukobe koji za sobom ostavlja žrtve i koji ugrožavaju budućnost naroda. Svijetu je potreban Bog, potrebne su mu etičke i duhovne sveopće vrednote, koje svi prihvaćaju. Vjere mogu veoma pridonijeti u njihovom pronalaženju i izgradnji mira i pravednog društvenog poretka”, rekao je Sveti Otac i pozvao vjernike da mole da “posvuda prevlada mir, koji su anđeli navijestili pastirima u božićnoj noći”. Za to nisu, prema Papinim riječima, dovoljne riječi, već su potrebne konkretne i trajne obveze državnih predstavnika, a nadasve je potrebno da svaki čovjek bude prožet istinskim duhom mira te da uvijek iznova moli i živi podržavajući svaki dan dobre odnose u svim sredinama.

Osvrćući se na svetkovinu Marije Bogorodice prije molitve Anđeoskog pozdravljenja s vjernicima na Trgu Svetog Petra Papa je govorio o velikim izazovima s kojima se danas suočava čovječanstvo i molio za mir. Ponovno je istaknuo kako je potrebno provesti u svim sredinama vjersku slobodu.

Danas doživljavamo dvije ekstremne struje, kazao je Papa. S jedne strane laicizam, koji na podmukli način nastoji svesti vjeru na nešto čisto privatno, dok je s druge strane fundamentalizam nastoji nametnuti silom svima.

“Bog poziva s ljubavlju čovječanstvo k sebi. Ta ljubav obuhvaća osobu u svim njezinim prirodnim i duhovnim dimenzijama. Čovjek mora slobodno i odgovorno odgovoriti na taj poziv svim svojim osobnim i društvenim bićem”, istaknuo je Benedikt XVI. i pojasnio kako se tamo gdje se stvarno poštuje vjerska sloboda i dostojanstvo ljudske osobe istinskim zalaganjem za pravo dobro pojačava moralna svijest i učvršćuju ustanove i građanski suživot. Upravo zbog toga – zaključio je Sveti Otac – vjerska je sloboda povlašteni put za izgradnju mira. (ika / gk)

Neka je svima sretan Božić, blagdan Kristova rođena, i obilato od Boga blagoslovljena predstojeća 2011. godina!

Često se čuje upit: Je li Crkva što učinila, nije li nešto učinila, morala bi nešto učiniti? Ali na što se misli kada se izgovara riječ Crkva? Da ispravno odgovorimo na taj upit, valja pročitati saborsku dogmatsku konstituciju o Crkvi – Lumen gentium – Svjetlo naroda. Nažalost mnogi danas govore o Crkvi, ponajčešće baš oni koji ne poznaju Crkvu iznutra, stoga se razbacuju svojim nesuvislim promišljanima o stvarnosti muškaraca i žena koji čine tijelo zvano Crkva.

Često je tijekom Sabora odjekivao upit: Crkvo, što ti kažeš o sebi? Kao odgovor Crkva se predstavila kao Božji narod, Tijelo Kristovo i Hram Duha Svetoga. I mi smo dakle Crkva, ne zato jer nam godi biti u međunarodnoj organizaciji čiji je šef u Rimu, nego stoga što Presveto Trojstvo želi zajednicu osoba koja se oslanja na tri čimbenika: riječ, sakramente i milosrdnu ljubav. Stoga, tko god želi govoriti o Crkvi mora znati kako se Crkva poima, premda to kao ne vjernik i ne prihvaćao.

U svojoj posljednjoj knjizi Sveti Otac tvrdi da Crkva nije interesna skupina, niti je njezina zadaća „stvoriti proizvod ili ostvariti uspješnu prodaju“, nego joj je zadaća čvrst odnos s Bogom… ona je ljudska zajednica i nadilazi granice država i kultura“.

Stoga kad govorimo o Crkvi ne smijemo misliti samo na papu i svećenike. Prema II. vatikanskom saboru cijeli je Božji narod pozvan da bude proročki, svećenički i kraljevski, svi smo pozvani na svetost. Prije negoli kažemo nešto o Crkvi moramo se dakle upitati: Je li Crkva bolja ili lošija zbog našega shvaćanja i djelovanja u Crkvi?

(Radio Vatikan)