Mnogi blagdani u Katoličkoj Crkvi nisu se slavili odmah na početku kršćanstva, nego su nastajali su tijekom stoljeća. Npr. Božić se na Zapadu počeo slaviti tek polovinom 4. stoljeća. Tijelovo se slavi od 13. stoljeća. Slično je bilo i sa blagdanom Srca Isusova. Poticaj za njegovo uvođenje došao je iz Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. Ali tek 1765. Papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova.

I taj blagdan nije prihvatio samo kralj, biskupi i vjernici Poljske, ne samo članovi rimske Nadbratovštine, nego i redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica plemenitog francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi i u dušama vjernika urodio plodovima divne svetosti.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, Papa Pio IX. je 1856.g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Isus sam izrazio želju da se slavi blagdan posvećen njegovom Presvetom Srcu.

U nastavku ćemo sada donijeti prikaz događaja tj. viđenja Srca Isusova u kojem je Isus izričito tražio da se uvede slavljenje njegova blagdana. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove veliko ukazanje a zbilo se 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako. Jednog se dana za vrijeme tijelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, od Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubavi. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj da na ljubav uzvrati ljubavlju. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Spasitelj. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrženost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana da ispuni tu veliku osnovu. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu ovim riječima:

“Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav.”

Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga što kaže sv. Ivan u Evanđelju:

“Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.” (Iv 13,1)

U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen:

“A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti.”

Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o “sakramentu ljubavi”.

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca.

“Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.”

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca.

“Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.”

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu je s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je vjerski pokret janzenizam u Francuskoj ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ta Isusova poruka time nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja se sastoji u tome što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikla dan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pravo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njegovo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluškivati glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo, te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je poslije Duhova u našu povijest unio najviše svetog plamena, koji treba da božanskom ljubavlju zagrije svako srce. Priredio: o.Božidar Nagy, DI (www.katolici.org)

01.07.2011.

Djeco PRVOPRIČESNICI u ponedjeljak, srijedu i petak u 19.00 sati obavezno svi dođite u Crkvu, imat ćemo probe za Nedjelju i Vašu Prvu Pričest. Obavezno dođite, sve ćemo isprobati.

U subotu u 14.30 sati za Vas će biti ISPOVIJED, neka se priključe i roditelji koji imaju uvjete za ispovijed.

U nedjelju u 9.30 sati dođite na Farof, gdje ćete se obući i u Procesiji ići ćemo prema Crkvi. Misa započinje u 10.00 sati

 U mjesecu smo SVIBNJU mjesecu posvećenu BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI -koju na poseban način slavimo molitvom svete Krunice. Svaki dan SVIBANJSKA POBOŽNOST započinje u 17.30 sati. a po našim selima u kapelicama ili kod Raspela skupimo se na molitvu

Uključimo se uplatom ponekog kvadrata trga pred Crkvom

Prijavljujte se za kartu za Hipodrom za svetu misu s PAPOM

23.05.2011.

Zagreb, (IKA) – Proštenje “Miholjice” u Vugrovcu, na istočnim obroncima zagrebačke Medvednice, proslavljeno je u nedjelju 8. svibnja, u spomen na prvo ukazanje arkanđela Mihaela sv. Lorenzu Maioranu, biskupu Siponta, davne 490. godine u jednoj špilji na brdu Gargano u jugoistočnoj Italiji. Misno slavlje u drevnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela, koja se nalazi na sadašnjem mjesnom groblju, predvodio je direktor Glasa Koncila Nedjeljko Pintarić u koncelebraciji sa župnikom Lucićem. U homiliji je podsjetio na tri ukazanja sv. arkanđela Mihaela: 490, 492. i 493. godine, koja su utjecala na razvoj tog drevnog svetišta na vrhu poluotoka Gargana, koje je zbog svoje starine jedno od najstarijih kršćanskih svetišta uopće. Govoreći o hodočašću kao temeljnom ljudskom religioznom iskustvu gdje se prepoznaje Božja blizina, Pintarić je podsjetio da je i hod preplašenih učenika iz Jeruzalema u Emaus, bilo hodočašće prepoznavanja njihove zadaće i misije, na koju ih je pozivao Krist. “Još su nam u mislima prekrasne slike s prošlonedjeljne rimske beatifikacije velikog hodočasnika Ivana Pavla II., koji je Katoličku Crkvu uveo u novo tisućljeće. Blaženim ga je proglasio njegov nasljednik papa Benedikt XVI. koji u lipnju hodočasti k nama u Zagreb. Prigoda je to da se svi zajedno nađemo okupljeni oko euharistijskoga stola, uz kojeg se najbolje prepoznaje uskrsli Krist”, rekao je propovjednik pozvavši nazočne da se u duhu gesla pape Benedikta XVI. “Suradnici Istine” što više odazovu na zagrebački hipodrom 5. lipnja te na taj način posvjedoče svoju kršćansku aktivnost u zauzimanju za Božju istinu u današnjem svijetu, koji sustavno relativizira vjekovne temeljne vrjednote. Sve do liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog sabora spomen na prvo ukazanje sv. Mihaela u zapadnoj Europi, bilo je uvršteno i u liturgijske knjige koje su se tada koristile u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Kako je na kraju mise istaknuo vugrovečki župnik Filip Lucić, “Miholjice” su se od davnina slavile u svibnju, ali je miholjsko proštenje uz blagdan sv. Mihaela, 29. rujna, daleko poznatije i posjećenije. Uz tu staru crkvu Sv. Mihaela koja se ponosno nadvija nad šumovitim brežuljcima i vinogradima, Vugrovec ima i novu župnu crkvu iz 1759. godine posvećenu sv. Franji Ksaverskome. Kako je rekao župnik Lucić, drevna crkva Sv. Mihalja je povijesno i umjetnički veoma vrijedna, ali joj je potrebna temeljita obnova. Podsjetio je i na „traumu” koju je kapela Sv. Mihalja proživjela, a riječ je o krađi vrijednih kipova osamdesetih godina, koji su nepovratno izgubljeni te na njihovim mjestima viču “praznine”. Posljednjih se godina oživljava i križni put između tih dviju crkava, uređuju pristupne ceste i animira vjernike i institucije za revitalizaciju kapele koja danas služi i kao mrtvačnica.

09.05.2011.

Nedjeljna je sv. Misa u vugrovečkoj župi sv. Franje Ksaverskoga bila posebno svečana jer je euharistijsko slavlje predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško.

Dolazak biskupa u župu bio je radost za sve župljane, a osobito za obitelj Vukas čije je peto dijete primilo sakrament svetoga krštenja.

U godini kada iščekujemo dolazak sv. Oca i na poseban način molimo upravo za obitelji, obitelj Irene i Željka Vukasa primjer je velikodušnog prihvaćanja dara života. Jer, djeca su temelj obitelji, a obitelj je temelj društva, naglasio je biskup Šaško u toploj i nadahnutoj nedjeljnoj propovijedi, zazivajući Božji blagoslov na novoga člana naše crkvene zajednice, malog Ivana Vukasa.

Tekst i foto: Ankica Blažinović-Kljajo

10.03.2011.