godište XIII, broj 11(635) − 12. ožujka 2017. godine
II. KORIZMENA NEDJELJA – PAČISTA (Mt 17,1-9)
U ono vrijeme. Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče. “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.”
Komentar
Gospodine, povedi i mene na vrlo visoku goru, što više i dalje od ovozemnih zabrinutosti.
Uvedi me, Gospodine, u svjetlo svoga lica jer mnogo je tame u meni i oko mene; treba mi novo prosvjetljenje, nova snaga, nova bjelina da bih mogao živjeti. Ti si došao u ovu našu dolinu da nas povedeš na visoku goru odakle se mogu vidjeti prave dimenzije života. Došao si dati smisao svemu što izgleda teško, besmisleno i mračno.
