godište XIII, broj 27(651) − 2. srpnja 2017. godine
XIII. NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU (Mt 10,37-42)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”
Komentar
Učenici su toliko puta iskusili da su, radi čuvanja vjernosti Kristu, morali prihvatiti prekid najdubljih obiteljskih i prijateljskih veza. Isus traži da njegov učenik bude spreman živjeti bez oslonaca, bez potpore i zaštite. To je temeljna odlika proroka: biti spreman žrtvovati sve. No, to je način oslobođenosti i nenavezanosti do mjere koja u pitanje stavlja svaku zemaljsku vrijednost koja bi se suprotstavila istinitosti vječnoga.
Danas u evanđelju čujemo: s jedne strane nešto neobično – proročko i pomalo nedohvatljivo, a s druge strane nešto sasvim obično, svima nadohvat ruke – čaša vode. Nedostaje nam i jedno i drugo. Pružena čaša vode koja nije nošena proročkom snagom gubi svoju vrijednost. No, isto tako, i proroci koji nisu sposobni svoju riječ s neba pretočiti u ljudski govor i ispuniti čašu za najžednije, ostaju glas izgubljen u suhoći pustinje.
