godište XIII, broj 28(652) − 9. srpnja 2017. godine
XIV. NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU (Mt 11,25-30)
U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme je moje lako.”
Komentar
U današnjem se evanđelju susrećemo s Isusom koji zadivljeno kliče jer je upravo malenima povjerena tajna da Bog nije Bog daleki nego Bog neizrecive blizine.
U Isusu Bog pristupa čovjeku, da ga potraži i pozove u svoju slobodu.
Taj Božji plan koji “silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” i “gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne” (Lk 1,52) potiče Isusa, koji je na zemlji kao “sin drvodjelje” pripadao malenima, da zahvalno kliče… i možemo mu se i mi pridružiti u ovoj zahvali: stojimo pred Bogom u stavu siromaha koji zna da ga Bog hoće obdariti, jer samo Bog može ispuniti srce. Bog je onaj koji ljubi, nosi teret opterećenih i naš životni mučni put vodi prema dobrom kraju, punom smisla.
