godište XIII, broj 29(653) − 16. srpnja 2017. godine
XV. NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU (Mt 13,1-9)
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: “Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!”
Komentar
Moje je srce tlo na koje padaju Tvoje riječi. A moje je srce nekad zemlja, nekad kamen, nekad plodno tlo, a nekad trnjem obrasla njiva. Koliko Tvojih riječi, Gospodine, padne uz put… Ima riječi koje ni ne zamijetim. Ima i onih koje ne želim čuti. Moje je srce često nepropusno za Tvoju riječ, Gospodine. K tome, nemam vremena pozabaviti se Tvojim riječima, jer mislim da imam toliko drugih stvari koje mi se čine važnijima. Gospodine Isuse Kriste! Učini da moje srce bude plodna zemlja. Želim da sve što u nj posiješ donese stostruki plod. Da nadoknadim obilnim plodovima ono što sam proigrao. Proslavi se u meni; neka iz moga srce nikne plod Tvoje ljubavi.
