godište XIII, broj 32(656) − 13. kolovoza 2017. godine
XIX. NEDJELJA KROZ CRKVENU GODINU (Mt 14,22-33)
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: “Utvara!” I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on mu reče: “Dođi!” I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi pokone mu se ničice govoreći: “Uistinu, ti si Sin Božji!”
Komentar
Valovi, oluje, protivni vjetrovi mogu ugrožavati naš svakodnevni život. Isus nam nije obećao lagodan život bez kušnji i poteškoća. Ali nam je obećao i darovao svoju prisutnost. Valja samo zadržati svoj pogled na njemu. Oluja je velika, vjetrovi su protivni, u mnogo prilika izgleda kao da tonemo. Kada je Isus ušao u lađicu zajedno sa spašenim Petrom, oluja i vjetar su utihnuli. Već sama Isusova prisutnost donosi mir. Najteže zlo koje se Isusovim učenicima može dogoditi je to da se odijele od njega.
